Čehajić, Raif

Stara narodna izreka u vidu savjeta: kad putuješ kroz Bosnu, ne pjevaj kroz Sarajevo, ne trguj u Visokom i ne pametuj u Travniku, najplastičnije se, čini mi se, odnosi na Visoko. Trgovati u Visokom pored Visočaka značilo bi (i znači) pravi bankrot, jer nema nadaleko tako dobrih i sposobnih trgovaca kao u ovom gradu.

Trgovina - zajedno sa kozarstvom i zanatstvom - odvajkada je ovdje bila tradicionalno i unosno zanimanje i starih i mladih.

Čuvši nedavno spomenutu narodnu mudrost, sjetio sam se osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je u Visokom - kako tvrdi statistika - stotinjak firmi iz bivše države imalo svoja sjedišta i trgovačke putnike. Mnogi od njih su danas ili privatnici sa svojim radnjama ili su zastupnici nekih drugih stranih kompanija. Generacije su ovdje trgovinu prenosile s koljena na koljeno, nastavljajući tako stoljećima dugu visočku tradiciju koju narod, eto, unese i u mudre izreke.

Otkuda ovdje ovakav kontinuitet jedne profesije? Odgovora je više, ali u suštini oni se svode na historijski slijed povezanosti Visokog sa svijetom upravo preko trgovine. Bilo je tako i u rimskom, i turskom, i austrijskom vaktu, i u jugoslavenskom, pa i danas. A historija se, kao rijetko gdje (korisno) poigrala sa ovim gradom.

Iz sačuvanih dokumenata, koji se mogu naći i u Zavičajnom muzeju grada, vidi se da je Visoko jedan od najstarijih (ako ne i najstariji) centar Bosanske države. Prvi značajniji dokument o Bosanskoj državi nazvan Ploča Kulina bana pronađen je u hramu Bosanske crkve u blizini Visokog. Ovaj hram je krajem 12. stoljeća podigao prvi veliki vladar i utemeljitelj samostalne Bosanske države - Kulin ban. Tih godina, tačnije 1189., Kulin ban je utemeljio i zvanično trgovinu u Visokom, izdavši ovdje Dubrovčanima Povelju o trgovini.

Za historiju grada značajan je taj srednjovjekovni period još po jednom detalju: ovaj grad zvan u taj vakat Visoki mjesto je državnih (bosanskih) sabora pa i krunidbeno mjesto bosanskih vladara. Historičari tvrde da je 1377. godine u Visokom krunisan prvi bosanski kralj - Tvrtko I Kotromanić, pod čijom vlašću je Bosna bila najjača i prostorno najveća.

Iz tog i kasnijih perioda sačuvani su ostaci značajnih kulturno-historijskih spomenika, ali u najboljem stanju i svjedočenju o multikulturnosti i multireligioznosti danas svjedoče Franjevački samostan, zatim crkva Svetog Nikole, te pravoslavna crkva i više džamija, kao i šehidsko mezarje Lužnica.

Malo koji će putnik namjernik, koji navrati u ovaj grad i provede u njemu dan-dva, rijetko posjetiti jedno ili više ovih mjesta, jer turista je ovdje malo, kao i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. U Visoko danas obično navraćaju menadžeri ili trgovci, naravno poslovno u jednu od uspješnih firmi, poput "Vispaka", IGM-a, "Ugarka", KTK-a, "Livnice" i drugih da ugovore poslove. Rijetko ko se od njih zadržava u gradu duže, pa hotel gotovo i nema gostiju.

Ovaj postratni vakat u Bosni, označen kao ekonomska kriza, više me vraća u minule godine nego što zadržava u sadašnjosti.

Visoko je jedno od četiri grada za koja sam vezan i emotivno i porodičnim korijenima. Moji bliži preci su upravo odavde. U mezarju, tu pored stare benzinske pumpe i druma koji vodi od mosta na Bosni prema Sarajevu - između kasarne i preduzeća "Transport" - na vječnom počinku leži moj pradjed, čiji sin Avdo i njegov sin (a moj otac) Suljo, u potrazi za poslom, iz rodnog grada odseliše krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća u Kakanj.

Moja veza sa Visokim zapravo nikada nije ni prestajala ne samo zbog pradjeda već jednostavno što se u ovaj grad udajom i ženidbom vratiše očeva najstarija sestra i najmlađi brat, pa su razasuti Čehajići tražili jedni druge. Kasnije me prvo djevojke a onda i posao vratiše u ovaj grad.

Sjaj grada i njegovu drevnost zasjenila je na neko vrijeme agresija na Bosnu i Hercegovinu. Najtužnije Visoko i avetinski pusto doživio sam s proljeća 1993. godine. Sunce pripeklo a ja oprezno hodim kroz (u po dana) puste visočke sokake. Nigdje nikoga, ni na sokacima ni pred kućama, da upitam mogu li bez opasnosti od snajpera preći preko mosta na Bosni da bih otišao u Franjevački samostan. Sablasno je tih godina agresije djelovao grad, ali se hrabro odbranio od agresora sa okolnih brda i naselja.

Dok se krajem jula 2000. godine u rano predvečerje automobilom primičem gradu sa književnicom Ljubicom Ostojić i kolegom Mustafom Smajlovićem da bih u Visokom promovisali moju tek izašlu knjigu "Susreti s poznatima", prisjećam se tog sablasnog grada iz ratnog perioda. Samo koju minutu kasnije pred galerijom "Likum" dobrodošlicu nam poželješe Omer Pobrić, Gordana Muzaferija i Jasmina Drugović.

Te večeri sam se uvjerio da Visoko nije samo trgovački grad, sa dugom kožarskom, tekstilnom i sportskom tradicijom (rukometnim, nogometnim i aeromodelarskim šampionima), već da je u njega ugrađen i čip kulture. Galerija je bila pretijesna da primi sve posjetioce književne večeri. Među njima bilo je dosta poznatih ličnosti iz kulturnog i javnog života grada ali i Kantona (guverner, premijer i nekoliko ministara).

Samo dan prije u gradu sam na jednoj izložbi, upriličenoj povodom "Visočkog ljeta", - nakon gotovo 30 godina ponovo susreo Minu Čabaravdić-Kamber, koja je od nekadašnjeg uspješnog trgovca u svijetu postala poznata pjesnikinja. Njene pjesme se prevode i čitaju u Njemačkoj, gdje je dugo boravila, a i u Japanu. Iznenadila me svojom svestranošću kad me odvela na izložu dizajna koju je upravo ona priredila. Tog dana još jednom sam bio ugodno iznenađen kad sam u razgovoru sa direktoricom Biblioteke Jasminom Drugović saznao da ta ustanova ima poseban odjel Zavičajne biblioteke, gdje sakupljaju svu literaturu objavljenu o Visokom i njegovim stanovnicima. Moj prilog je bio darivanje knjige "Susreti s poznatima", u kojoj sam portretisao - pored ostalih - i dvojicu Visočaka: Zaima Muzaferiju i Omera Pobrića.

Tih dana u gradu sam se ponovo susreo i sa doskorašnjim načelnikom općine Kenanom Jusufbašićem, trostrukim svjetskim prvakom u aeromodelarstvu, što je opetovalo tvrdnju da ovaj grad ima (i da je i ranije imao) nekoliko izuzetnih ličnosti poznati i van granica naše države. Visoko je uvijek imalo svoje predstavnike i u glavnom gradu Bosne i Hercegovine: političare, privrednike, sportiste, kulturnjake... Sa izgrađenim stilom, znanjem i stručnošću predstavljali su i predstavljaju dosljedno svoj grad. Od njih najduži radni vijek ima glumac Zaim Muzaferija, čiju tradiciju već sada nastavlja njegova kćerka Gordana, profesor i dramaturg. U politici su čast Visokog nosili mnogi. Halid Genjac je dostigao najveće domete postavši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zatim Visočak a porijeklom Kakanjac Hilmo Neimarlija, te Rasim Kadić, dok se iz bliže prošlosti pamte rahmetli Zahid Bukurević i Rešad Saletović, pa Salko Oruč i dr. Od privrednika nezaobilazan je poznati direktor Kožarsko-tekstilnog kombinata (KTK) rahmetli Mulo Hodžić, pa onda današnji direktor "Vispaka" Džemal Čabaravdić, koji je u ratnom periodu bio i zamjenik ministra trgovine u Vladi RBiH, kao i Muhamed Lemeš, u ratu takođe ministar, te Mirsad Sirčo, Mustafa Uzunalić i Džemil Ugarak, a iz ranijeg perioda Sabrija Karamehić i dr. U širenju kulturne tradicije Bošnjaka (posebno sevdalinke) ovdje doprinosi nenadmašni muzičar Omer Pobrić. Ovaj grad je uostalom dao i najvišeg vjerskog dostojanstvenika - reisa Mustafu ef. Cerića, profesora i doktora islamskih nauka.

Jedna od visočkih tradicija je i korzo na Jaliji. Stari bosanski grad sa originalnom arhitekturom i adetima, u svom trgovačkom jezgru, u glavnoj ulici od mosta na rijeci Bosni pa do mosta na Fojnici, oduvijek je pamtiv po šetalištu. U predvečerje, pa do kasnih noćnih sati, korzom defiluje visočka mladost puna energije, šale i razdraganosti. Samo jedan mjesec u godini (za vrijeme ramazanskog posta) korzo je pust. A kad prođe ramazan, na korzu opet sve oživi.

Ono što se naročito izmijenilo je visočka čaršija, danas teško prepoznatljiva u odnosu na tridesetak godina prije. Možda je ona u većini slučajeva izgledom ostala ista, ali u njoj danas, umjesto nekadašnjih zanatskih i trgovačkih radnji, preovladavaju kafići, restorani, aščinice i picerije nekih stranih (teško pamtljivih) naziva.

Strance je oduvijek interesovalo kakvi su Visočaci po svojoj naravi? Stara bosanska čaršija sa svojim adetima vječno je gradila i još uvijek gradi mentalitet stanovništva, i starosjedilaca i došljaka. Govorljivi i slatkorječivi, po temperamentu slični južnjacima, u suštini su gostoljubivi. Akšamluk i merakluk su im svojstveni. Nekad su akšamlučili u prirodi, pored rijeka Fojnice i Bosne, pa onda u kafanama, a sada najviše u vikendicama i stanovima. Svako vrijeme ima svoje navike i mjesta.

Ima nešto u Visokom čime se malo koji grad u Bosni može pohvaliti: u predratnom periodu Visočaci su svojim radom i marljivošću stekli epitet grada sa visokim standardom. Po broju automobila i telefona u odnosu na broj stanovnika bili su samom vrhu liste gradova bivše države. Kažu da su u tim parametrima samo neki slovenački gradovi bili ispred njih. Vjerovatno su po ovim mjerilima standarda i danas u vrhu. Šetajući gradom onaj ko u njega dođe ne može se oteti dojmu da je ovo grad specifične arhitekture. Stare bosanske kuće, ulice, sokaci, mali trgovi i kafići sa ljetnim baštama iz centra ka periferiji postepeno prelaze u moderne kuće opet bosanske arhitekture. Jedino se naselje Luke doima kao usamljena oaza visoko izraslih zgrada ka nebu.

Visoko jeste dobilo naziv po svom gradu Visokim (vjerovatno nosi ime po tome što je bilo smješteno na visokom predjelu), ali nikada nije bolovalo od visokih, nehumanih i otuđenih za stanovanje zgrada, u kojima se prve komšije ne poznaju. Grad je uvijek težio onome prisnom i bliskom čovjeku i funkcionalnoj arhitekturi, koja u svojoj osnovi nosi bosanski kod kulture stanovanja. Te karakteristike načina života vjerovatno su i formirale Visočake sa svim njihovim osobenostima.