Čehajić, Raif

Doći u Veliku Kladušu a ne posjetiti Stari grad, smješten na uzvišenju zvanom Zagrad, veliki je grijeh za svakoga. Od vojne utvrde iz ranog srednjeg vijeka, kada je - uz ostale - pripadala i knezu Banoviću, ova kula je sve do 1985. godine bila u ruševnom stanju, da bi je menadžment "Agrokomerca", sa Fikretom Abdićem na čelu revitalizirao kao objekt našeg kulturno-historijskog naslijeđa. Cio posao je povjeren arhitekti Poliću iz Sarajeva. Uz ovu tvrđavu "Agrokomerc" je 1996. godine započeo gradnju i 16 seoskih kućica krajiškog tipa, pa tako uz Stari grad (kulu) pretvorenu u hotel, niknu i turističko naselje sa bosanskom kafanom "Mejdan". Da bi bi se prisustvo prošlosti još više osjetilo, Kladušani u ovo naselje postaviše i dva stara topa.

Kad danas posjetilac dođe u turističko naselje, primijetit će nekoliko nezavršenih kućica, jer je već 1986. godine - kad je gradnja bila u punom jeku - tadašnju državu potresla afera "Agrokomerc", pa su radovi stali, da bi pred sami rat bili nastavljeni.

U jednoj od završenih kućica, onoj drugoj od "Mejdana" prema kuli, prespavao sam jednu novembrsku noć 2000. godine. Pošto je uveliko bila noć kad sam dolazio u Turističko naselje, nisam nešto posebno mogao zapaziti, osim da se od puta prema Slunju (Hrvatska), odmah tu, na izlasku iz grada, penjem blagom uzbrdicom do Starog grada.

Spektakularni (dvojaki) prizor mi se ukazao tek sutradan u rano jutro. Kad sam se probudio, kroz prozor sobe moju pažnju je privukao izlazak sunca. Ustvari, sunce se odmah nije ukazalo, ali su njegove zrake svojom svjetlošću obasjavale rijetke i tanke oblake dajući im crvenilo kakvo se na nebu može vidjeti obično prilikom zalaska sunca. Ti jarkocrveni oblaci postepeno su se pretvarali u sive, pa onda u crne, zgušnjavajući se sve više i najavljujući dolazak kiše. A kiša nikako da padne.

Izašao sam pred kućicu i uputio se prema kuli. Sa stepenica kapije posmatrao sam panoramu Velike Kladuše, što je bio drugi spektakl, koji se može - za razliku od prvog - vidjeti svakodnevno. Okružena blagim brežuljcima koji su naslonjeni jedni na druge (geografi kažu da je smještena na krajnjem sjeverozapadu Bosne, naslanjajući se svojom zapadnom granicom na Republiku Hrvatsku), Velika Kladuša se budila iz noćnog odmora. Glavna cesta, koja se provlači sa istoka između brežuljaka, krivuda kroz grad i na zapadu nestaje između kuća u pavcu Slunja. Njome su kao mravi milili automobili. U sredini grada iz jednog tvorničkog dimnjaka dizao se sivi, više lepršavi dim i rasipao po okolini. Mnoštvo bosanskih kuća prošarano višespratnicama činilo je crvenkastobijeli mozaik nepravilnog oblika. Na istoku sunce se već probudilo iz svoje ljenosti najavljujući promjenljivo vrijeme.

Dobro jutro mi je poželjela šefica recepcije u hotelu Indira Hasanagić, kazavši da je Stari grad pod zaštitom države. Pitam je ima li gostiju u naselju, a ona odgovara da su za sada stalni jedino troje geologa iz Sarajeva koji istražuju ovdašnje pećine.

Sinoć mi je njen kolega Samir Polić objašnjavao kako su ovih dana imali nekoliko uglednih gostiju: učesnici kulturne manifestacije Izbor dječijeg pisca godine Ahmeda Hromadžića. Laureat zbog bolesti nije bio ovdje, ali jesu Ivica Vanja Rorić i Advan Hozić. Prije njih u hotelu su se pripremale ljepotice za nastup na priredbi Izbor miss BiH za 2000.

I Indira i Samir su se pohvalili da će za Božić i Novu godinu u hotelu najveće svoje blagdane slaviti grupa Slovenaca. Time se stvara, kažu oni, osnova za privlačenje stranih gostiju u "Stari grad" i Veliku Kladušu. Jest da sad ovaj aranžman ne donosi zaradu, ali kad gosti upoznaju ljepote grada i budu dolazili u većem broju, tek tada će od turizma biti veće koristi.

Doručak nije bio nešto posebno.

Krenuo sam u obilazak Velike Kladuše. Tek kad sam sišao i iz podnožja, osmotrio Stari grad, zaokružio sam predstavu o tome koliko je bogatstvo ovo naše historijsko naslijeđe što svjedoči o Bosni iz 13. stoljeća: iz predivnog zimzelenog pojasa izranjala je Kula, podsjećajući me na srednjovjekovne dvorce iz Zapadne Evrope, koje sam viđao samo u filmovima. Srce mi je raslo od dragosti što i Bosna - uz ostalo bogatstvo - ima takvu historijsku vrijednost.

U centru Velike Kladuše uobičajni prizor i vreva koju čine automobili i pješaci, kao i u svakom gradu. Na raskršću puteva prema Topuskom (Hrvatska) i Slunju dominira s jedne strane Robna kuća "Agrokomerca", čiji izlozi su gotovo prazni (ako zanemarim igračke), a s druge tačno na razmeđu dvije ulice - džamija sa prelijepom kapijom. Lijevo je glavna trgovačka zona u nešto široj ulici koja vodi ka Slunju. Na ovom dijelu grada s obje strane ulice je najviše trgovki koje danas drže sitni privatnici. S desne strane stoji velika pravoslavna crkva sačuvana u ratu. Po vratima, koja su zakovana dvjema unakrsnim letvama, jasno je da se ne koristi. Čuvaju je Velikokladušani da svjedoči o njihovoj toleranciji i u ratu i miru, i da je - ako se vrate svojim kućama (a vjerovatno hoće) - imaju povratnici Srbi.

Do rata sve je u Velikoj Kladuši bilo u znaku privrednog giganta "Agrokomerc": od saobraćaja i trgovine preko turizma i zdravstva pa do hrane. Danas je ova uvezanost privrede i života oslabila, ali je simbolika nekadašnje opštinske perjanice neizbježna, čak i u procesu privatizacije. No, kako je nakon rata u Cazinskoj krajini sve podređeno jednoj ili drugoj strani, politika i danas miješa svoje prste u sve, pa i u provođenje privatizacije "Agrokomerca", tako da se ne zna kad će i kako biti privatizirano najveće ovdašnje preduzeće. Zbog tih nesporazuma i potpisani predugovor "Agrokomerca" sa slovenskom "Perutninon" iz Ptuja došao je u pitanje. To mi je još prije dva mjeseca u Zenici na sajmu ZEPS, govorio zastupnik ove slovenske firme Branko Voduček, naglasivši da Slovenci nemaju vremena čekati ishod spora i da će planirane investicije u proizvodnju hrane realizovati sa nekim drugim partnerom u BiH.

U nekim kladuškim preduzećima privatizacije je već završena, kao naprimjer u "Grupeksu", što mi je potvrdio njegov direktor Irfan Redžić, kazavši da su radnici zajedno sa menadžmentom kupili firmu u cijelosti.

Od 1280. godine, kad se prvi put spominje u dokumentima, pa do danas Velika Kladuša je prošla kroz burne historijske događaje, ponekad praćene i velikim unutarnjim sukobima. Zašto, teško je to objasniti bez nekog detaljnijeg i ozbiljnijeg istraživanja. U toj dugoj prošlosti krajiški mentalitet i okolnosti rađale su i junake i tragičare, počev od Muje Hrnjice pa do Fikreta Abdića. Ne znam da li je nekom od tih junaka i tragičara u Velikoj Kladuši podignut spomenik ili njegovo ime dato nekoj ulici ili ustanovi, ali je neosporno da su Velikokladušani ponosni na svoju bogatu krajišku historiju.

Bilo kako bilo, oni novo vrijeme grade na prošlosti, ali više gledajući u budućnost, svjesni da se od politike i same historije ne može živjeti. Šansa ukazana sedamdestih i osamdesetih godina, zvana "Agrokomerc", a preporođena u svojoj novoj fazi, mogla bi polučiti efekte u poštivanju bosanske tradicije oplemenjene novom idejom privatnog poduzetništva.

Nešto slično već je uradio Husein Alijagić, direktor i vlasnik firme "Mlijekoprodukt", koji se već više od deceniju u ovom kraju bavi proizvodnjom i preradom mlijeka, a od ove godine i sladoleda.

Vrijeme novih generacija Kladušana neminovno dolazi. Što se to prije shvati, i progres će, zaustavljen posljednjih godina, brže zakoračiti u Veliku Kladušu.