Čehajić, Raif

Tuzlu sam posjećivao tokom sva četiri godišnja doba, a učinila mi se najljepšom ljeti, posebno tog vrućeg juna 2000. godine. Šetajući gradom nakon pet poslijeratnih, godina brižno sam posmatrao obnovu ulica, zgrada i parkova i svaki novi detalj je budio u meni radost i zadovoljstvo. Zašto? Iz prostog razloga što me Tuzla sa obnovljenim i uljepšanim licem podsjećala na predratna vremena kada sam uživao u gostoljubivosti grada i njegovih ljudi, diveći se živosti i vrevi ove metropole sjeveroistočne Bosne. Neki njeni kvartovi, sada rekonstuirani, izgledali su mi čak privlačiniji i bolji nego prije desetak godina. Takav dojam se stekao posebno o Turalibegovoj ulici, tačnije u njenoj pješačkoj zoni. Kad sam krajem juna 2000. šetao njome nisam mogao povjerovati da je zgrada "Grafičara" - ona krhotina iz 1996. - sada bljesnula posebnim sjajem i kao da se sama s ponosom šepurila zasjenjujući sve ostale zgrade oko sebe.

Izuzetno me se dojmio dio Turalibegove na početku pješačke zone, gdje stoje statue dva najpoznatija Tuzlaka u zimskoj odjeći: slikar Ismet Mujezinović sa jednim ramenom naslonjenim na stup lampiona, držeći pod pazuhom knjigu, gleda ispred sebe književnika Mešu Selimovića. A ispred njih nekoliko kamenih lopti. Iza njihovih leđa do kraja ulice, na određenoj daljini, sredinom dominiraju četvrtasti mali cvijetnjaci, a na obje strane prelijepo uređeni izlozi puni luksuzne robe.

U predvečerje - od osam do deset sati - defiluju ovim korzom Tuzlaci. Kao da su svakodnevno obavezni da dođu i pozdrave Mešu i Ismeta, pa onda da sjednu u jednu od mnogobrojnih bašta ovdašnjih kafića, te popričaju o nevažnim i važnim temama. Naturalizovani Tuzlak profesor Hivzija Kulović kaže mi da se često tu, u Turalibegovoj običnim građanima pridruže i neki od poznatih tuzlanskih političara. Na otvorenom prostoru, kaže mi moj prijatelj, vodi se najdemokratskija (nezvanična) politička tribina građana i političara. Slično raspravama u doba začeća demokratije u starom Rimu i Atini. Nakon ovih profesorovih riječi jasno mi je zašto tuzlanski političari (neotuđeni od naroda) već deceniju na izborima za svoj rad dobijaju podršku glasača.

Nisam, nažalost, imao priliku da osjetim taj politički puls Tuzle, ali je neosporno da bi i drugi političari morali na ovom primjeru učiti od Tuzlaka.

O sazrijevanju demokratije i međunacionalnoj toleranciji uvjerio sam se više puta obilazeći preduzeća i ustanove. U proteklim godinama jedino sam bio siguran da će mi u Tuzli pri ulasku u kancelarije biti prihvaćen u svijetu općepoznati pozdrav "Dobar dan", bez obzira koje je nacionalnosti službenik. I još jedna veoma bitna činjenica: u Tuzli sam ovih godina - za razliku od većine drugih gradova - na direktorskim i drugim rukovodnim mjestima susretao ljude svih nacionalnosti.

Mogu satima šetati gradom od centra ka periferiji i uživati u urednosti popločanih ulica, mnogih obnovljenih zgrada (ipak dosta ih još treba obnoviti), modernih prodavnica i odmarati se na trgovima i u parkovima. A kad mi ni ovo nije dosta, onda odem na ćevape u "Sezam" ili "Šadrvan", na bozu u jednu od mnogobrojnih kafe-slastičarnica, ponekad na pivo u neku od kafana susrećući se na tim mjestima sa ljubaznim domaćinima, uvjeravajući se po ko zna koji put u njihov gradski duh.

Pred djelimično obnovljenom robnom kućom "Borca", tu, na Kapiji grada, gdje tog kobnog 25. maja 1995. godine od dušmanske granate nastrada tuzlanska mladost, juna 2000. svira trio i zabavlja mlade, koji se na vrućini rashlađuju osvježavajućim pićima.

Tende su ukras ovog dijela grada. Pod njihovom šarolikošću okupljaju se i mladi i stari, prebirući po životnim temama. To je slika grada od zgrade "Cipelica" do Kapije, pa i dalje.

Radoznalost me vuče i dalje i šire. Iza Kapije, na kraju Trgovačke ulice, radnici restauriraju Čaršijsku džamiju. Radovi su u završnoj fazi. Bakarni oluci i mermerne ploče ovom objektu sada daju drugačiji izgled od onog predratnog. Munara je sada svjetlija, a sofa visočija.

Išao sam i u druge dijelove grada, sve do nove pijace i uvjerio se da se na ovom velikom buvljaku oblači dobar dio Tuzlaka. Roba (uglavnom polovna) dovezena iz Njemačke, Austrije i drugih zemalja traženija je, čini mi se, više od prehrambenih artikala.

Tuzlaci znaju da uživaju u najljepšem godišnjem dobu i da umjesto nekadašnjih vremena, kad su hrlili u hotele, sada sebi daju odušak u ljetnim baštama i parkovima.

Ova vanjska slika Tuzle mnogo je ljepša od one unutrašnje. Pet je godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, a život nikako (ni ovdje) da krene nekim normalnijim tokom ka boljoj, izglednijoj budućnosti. U razgovoru sa direktorima desetak tuzlanskih preduzeća saznajem da je situacija dosta loša i da novaca ima malo koja firma. Učestali su štrajkovi u nekim, jer i minimalne plaće često kasne. Ipak, ima nekoliko uzornih preduzeća, među kojima je tvornica deterdženata "Dita". Njen direktor Mirza Prcić mi objašnjava kako je izvoz njihov imperativ, a Fevzudin Hukić, prvi čovjek "Kvinmaje" da šansu za razvoj vidi u ulaganju stranog kapitala. U "Kvinmaju" su kapital uložili Turci i sada ovo mješovito preduzeće proizvodi najbolji kvasac. Dosta stabilna i uspješna je i "Pivara", zahvaljujući pogodnostima na tržištu, ali i menadžerskim sposobnostima njenog direktora Milana Vađića.

Tuzla je puna izbjeglih i raseljenih osoba iz susjednih opština koje su sada u sastavu Republike Srpske. Povratak je za većinu njih neizvjestan, iako se manji broj vratio svojim kućama. Neke od izbjeglica sam susretao na ulicama.

U sjećanju su mi posebno ostale žene sa djecom koje na raskrsnicama ulica od vozača traže milostinju. Većina ih se snalazi radeći raznovrsne poslove da bi preživjeli. Na buvljoj pijaci sam susreo Husu iz Zvornika kako prodaje jorgane koje sam šije sa suprugom. Kupi materijal u poznatoj hrvatskoj firmi "Lio", a onda sam dalje proizvodi jorgane. Tako je jeftinije nego da kupuje gotovu robu pa je preprodaje. "Sad kad dođem kući, radim na gradnji doma ovdje na periferiji grada. Ne mogu da se vratim svojoj kući u Zvornik, a kirija je skupa", veli mi dok uslužuje mušterije.

U trošnoj kući pored Doma penzionera, gdje živi kao podstanar, upoznao sam sredovječnu Hasnu iz Srebrenice. Preživljava od prodaje polovne odjeće na Buvljaku, koju u Njemačkoj njen muž prikuplja i šalje svake sedmice.

Na displeju recepcije hotela "Bristol", gdje obično odsijedam, čitam osnovne podatke o gradu. Oni su mi odavno poznati, ali goste informišu o historiji grada:

"Početkom 20. stoljeća primijećene su prve površinske deformacije nastale usljed nekontrolisane eksploatacije slane vode. Maksimalna deformacija do danas iznosi blizu 13 metara. Srušeno je preko 2.700 stambenih jedinica, oko 67.000 kvadratnih metara privrednih i oko 131.000 kvadratnih metara javnih objekata. Oko 15.000 stanovnika je preseljeno iz ugroženih područja. Ne postoji grad čije je lice na ovaj način ostalo bez prepoznatljivosti."

No, nova gradnja je nadoknadila stambene i ostale objekte i Tuzla se proširila na druge lokalitete.

I sada, decembra 2000. godine, kad sam posljednji put pohodio Tuzlu, primijetio sam obnavljanje grada, ali i pomalo normalizaciju u drugim sferama života i rada. Moj kolega Hasan Hujdur reče mi da postepeno počinje oživljavati i stanogradnja, a njen kreator je "Tehnograd-inženjering", firma u kojoj je on radio do rata. U ove riječi sam se uvjerio šetajući gradom. Na lokalitetu stare željezničke stanice 11. novembra 2000. započeta je gradnja stambeno-poslovnog objekta, čiji je investitor upravo spomenuto preduzeće. Do 11. novembra 2002. u taj objekt trebali bi da usele stanari i poslodavci, jer je to rok kada treba biti završen. Želio sam pitati direktora "Tehnograda-inženjeringa" Mešetovića koji je to model po kome uspijevaju finansirati stanogradnju, ali on ne nađe vremena za razgovor sa mnom, pa ostah uskraćen za odgovor. I u Aleji bosanskih vladara, tu uz hotel "Bristol", bageri su započeli posao - gradi se zgrada Tužilaštva.

Sve to me pomalo podsjeća na predratna vremena kad se u Tuzli na sve strane gradilo.

Raduje me oživljavanje stanogradnje, jer je to znak da novaca pomalo ima i za ove namjene, pa će i grad biti životniji. I u ove dane pred samu zimu život u centru pulsira sve do kasnih noćnih sati kad magla prekrije njegovo lice. Potom sve utone u duboki san. Samo Ismet i Meša ostaju na straži u Turlibegovoj ulici da čuvaju grad.