Čehajić, Raif


 

 

Travnik: Svjedočenje o prošlosti i sadašnjosti

 

"Njihov grad, to je ustvari jedna tijesna i duboka raselina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoljeća sebe njemu i njega sebi. Sa obe strane ruše se brda strmo i rastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mesta za tanku rijeku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama, s jedne i s druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, groblje i džamija."

Ovoj deskripciji svog zavičaja prije šezdesetak godina, a koja se odnosi na konzulska vremena s početka 19. stoljeća nobelovac Ivo Andrić bi - da je danas živ - sigurno imao ponešto dodati, izmijeniti ili nešto precrtati budući da Travnik i njegova okolina danas izgledaju ipak drugačije od njegovog opisa. Grad se proširio uz rijeku Lašvu s obje strane, popeo se više uz varoš i produžio prema Docu i Turbetu.

Svaka epoha je ostavila neizbrisive tragove u gradu, uočljive već pri prvom susretu s njim. Turski period obogatio ga je značajnim spomenicima, današnjim svjedocima tog davno minulog vakta kada je Travnik živio tipičnim bosansko-orijentalnim životom. U nizu tih spomenika - uz tvrđavu koja putnika iz pravca Viteza očara svojom originalnošću - mnogobrojni kulturni i vjerski objekti i arhitektura starog dijela grada su najuočljiviji, kao i dva vezirska turbeta uz hotel "Orijent". Pod šestougaonim turbetom je mezar valije Perišan Mustafe-paše koji je upravljao Bosnom od 1796. do 1798. godine, a u četverugaonom su mezari dvojice vezira: Muhsin Zade Abdulah-paše i hafiz Ali Dželaludin-paše. Dok je prvi upamćen po četoverostrukom izboru za vezira, ovaj drugi je ostao simbol strogosti, jer je po dolasku u Travnik odmah smaknuo čak 300 bosanskih begova i sedam kapetana. On je 1821. godine presudio i poznatom pjesniku hadži Abdulahu Ilhamiji iz Žepča samo zato što je poeta u svojim pjesmama kritikovao tadašnju vlast. I danas iza "Orijenta" u maloj nekropoli stoji Ilhamijin mezar u zatvorenom turbetu.

Na grad je velikog traga ostavila i austrougarska vladavina, mahom u arhitekturi građevina od kojih su danas dominantne zgrade Direkcije "Borca", Privredne banke, Suda, zatim Medrese, Gimnazije i dr.

Travnik je jedini grad u Bosni i Hercegovini koji danas ima dvije sahat-kule: u Donjoj čaršiji na Musali i u Gornjoj uz Ali-begovu džamiju. Ova druga se zbog dotrajalosti sama srušila 1973. godine, ali su je Travničani obnovili 1977. godine.

Cijelog ovog vakta u gradu su se dešavale krupne promjene. Nekih sam posljednjih decenija bio i sam svjedok i to od 1965. godine kad sam dvije godine stanovao u njemu, pohađajući srednju školu. Travnik, grad moje mladosti, izgledao je tih godina znatno drugačije nego danas. Kad danas šetam njegovim ulicama, sve mi je nekako drugačije, pa na momenat pomislim da sam u nekom drugom gradu. Mnogo je novih ulica i trgova i u njima višespratnica, a nekih objekata danas nema. Nemoguće je - i kad bih htio - pobrojati sve nove objekte u odnosu na prije tri i po decenije i to bi bio pravi Sizifov posao. Ipak, dvije činjenice u ovoj komparaciji su neminovne: u Travniku već tri decenije nema njegove kičme još iz austrougarskog doba - željezničke usko tračne pruge koja je - dižući se na nasipu najmanje dva metra visine - dijelila grad na dva dijela, kao što ga danas dijeli moderna saobraćajnica podignuta na toj relaciji (od Šarene džamije do Kalibunara). Danas je zapravo ona nova travnička kičma.

Ako je moderna prometnica - u skladu sa vremenom - dostojno zamijenila zastarjelu prugu, Travničani su ipak izgubili jednu tradiciju: da dva puta dnevno lokomotiva svojim piskom najavi dolazak i odlazak gostiju i putnika. Jer, to je bio vakat kad se putovalo isključivo vozom.

Druga bitna činjenica jeste da je grad dobio tada moderan hotel "Orijent" u samom centru, tu uz Lutvinu kahvu, o kojoj piše poznati travnički nobelovac. To je znak da se Travnik, baš kao u konzulska i vezirska vremena, uvrstio u evropske gradove sa savremenim hotelom.

Travnik je, prije svega, turistička destinacija sa burnom poviješću. Upravo ta njegova dimenzija daje mu poseban pečat, značajan i u našoj cjelokupnoj tradiciji. U turskom vaktu on dobija poseban značaj, a od 1699. do 1851. godine to je rezidencija vezira, pa otuda i epitet vezirskog grada. Povijesničari tvrde da je on bio 150 godina glavni grad Bosne i da je u njemu bilo sjedište 77 vezira.

Još jednu osobenost Travnik s ponosom nosi: on je bio prvi diplomatski centar u državi budući da su evropski konzuli, a prije svih francuski i austrijski, upravo u njemu otvorili svoje konzulate. I dok su tada stanovnici drugih naših gradova odlazili u Evropu da nauče manire, Travničanima su dolazili Evropljani i sa sobom donosili svjetsku modu, običaje i glamur. Još tada je grad komunicirao sa svijetom, upravo kao što to čini svih proteklih stoljeća, a danas biznisom kreirajući svijetu u halama "Borca" modernu odjeću i obuću. Ta komunikacija ima svoj stoljetni kontinuitet, mada je za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bila olabavila.

Trgovina, stari zanati a nešto kasnije kožarstvo, tekstil i drvna industrija - osnova su na kojoj Travnik stoljećima razvija biznis. Iz njih će se nešto kasnije razvijati druge djelatnosti, poput turizma, a na vlastitom kadru gradit će se jedna prepoznatljiva travnička kultura i umjetnost ovjekovečena u Amaterskom pozorištu.

I dok se protekla generacija poslovnih ljudi koncentrisala u "Borcu", tada najvećem preduzeću u Lašvanskoj dolini, poput Žarka Kolende, Luke Šijakovića, Muhameda Čorhodžića i drugih, umjetnici će, zahvaljujući mlađem naraštaju svojim prepoznatljivim stilom dospjeti u sami vrh bosanskohercegovačke popularnosti, kao što su to učinili: Josip Pejaković, Seid Memić Vajta, Rusmir Agačević, Mirko Adžaip, Nura Bazdulj-Hubijar, Miroslav Bilač, Zlata Imamović, te novinari Nedim Lončarević, Vildana Selimbegović, Mustafa Gafić, Aziz Babić i drugi, ali prije njih sportisti kalibra Ćire Blaževića, Planinića, te u medicini danas poznati ljekar Zlatko Puvačić.

Često svraćam u Travnik, nostalgično se prisjećajući svojih srednjoškolskih dana provedenih u njemu kad sam šetao Korzom, igrao nogomet u dvorištu Gimnazije, išao na zabave u Staro pozorište i Dom armije (slušajući svirku "Vezira"), posjećivao Stari grad, u proljeće šetao Gajem i dr. Sve moje posjete gradu danas počinju i završavaju se u preduzećima, rjeđe u "Orijentu" ili "Plavoj vodi", jer mi vrijeme ne dozvoljava duži boravak i šetnju. Poslovni razgovori u "Borcu" sa njegovim direktorima, Turističkoj zajednici sa Nihadom Korićem, Pilani "Vlašić MG" sa Fadilom Gasalom ili sa menadžmentom šumarstva "Lašvansko" obično dugo traju, ali ipak ne zaboravljam svratiti ni kod svojih školskih prijatelja. Nađem bar malo vremena da odem u Zavičajni muzej i prisjetim se srednjoškolskih dana u razgovoru sa Mirkom Adžaipom ili u susjedni kafić koji drži moj školski drug Zdravko Lovrinović da s njim popijem piće. Nikako da nađem Ešrefa Kozarića, također mog školskog prijatelja. Ponekad navratim i u Općinu da se pozdravim sa rodicama Nasihom i Minom.

I tako posjete i šetnje Travnikom sada mi izgledaju jako kratke, a zapravo traju po desetak sati. Valjda što je to grad moje mladosti pa vrijem teče tako brzo.

Ima u svemu tome jedna nezaobilazna istina: Travnik svoj vakat mjeri na Sahat-kuli, ali i nešto drugačijim mjerilima - generacijama koje su stasale u njemu, žive i živjele su tu, usmjeravajući njegove tokove u pravcu savremenosti i ljepše budućnosti. Generacije dolaze i odlaze, a Travnik ostaje vječno da svjedoči o Travničanima - za koje Andrić reče da su gordi i lukavi, uzdržljivi i oprezni, slabunjavi i blijedi, ali otporni i svemu dorasli - njihovim običajima i događajima, kao vječnoj tradiciji pod travničkim podnebljem.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net