Čehajić, Raif

Te 2000. godine ljeto je poranilo. Iako je bila tek sredina juna, dnevne temperature su premašivale 30 stepeni Celzijusa, pa su ljudi (i oni najzdraviji) disali kao ribe na suhom.

Na takvoj vrućini obreo sam se u Tešnju, gradu starina, smještenom u uskoj kotlini rječice. Kroničari u svojim dokumentima prvi put Tešanj spominju 1461. godine u povelji kojom kralj Stjepan Tomašević svome stricu Radivoju Krstiću daruje na Usori grad Tešanj. Čitajući i slušajući priče o gradu, uvijek sam se divio njegovoj neizmjernoj prošlosti, valjda i zbog toga što u njoj pulsira bošnjački duh. No, boraveći ovdje malo šta sam vidio od onoga o čemu se govori u historijskim dokumentima, osim njegovog sadašnjeg izgleda sa dominirajućom Kulom ili Gradinom, kako je Tešnjaci nazivaju, a koju su gradili i dograđivali još Iliri, pa Rimljani, a onda Slaveni i Turci.

Pritisnut vrućinom, bolje reći sparinom koja je tog 14. juna prosto opila Tešnjake, nisam mogao naći osvježenje u motelu MR, pa sam u kasnim popodnevnim satima - u potrazi za svježim zrakom - sišao u samo jezgro grada, u obližnji park pored džamije Ferhadije, sagrađene u prvoj polovini 16. stoljeća. Ona ime nosi po Gazi Ferhad-begu, učesniku Mohačke bitke 1526. godine.

Nevelikim parkom, dužine 50-tak i širine 30-tak metara, išaranim s nekoliko staza za šetnju i nepravilnim drvoredima, dominiraju dvije biste poznatih Tešnjaka: u njegovom centralnom dijelu, na nešto višem postolju, stoji bista narodnog heroja Huse Hodžića, a malo dalje od nje bista književnika Muse Ćazima Ćatića. Obje su ograđene niskim, malim kamenim ivičnjacima i tankim metalnim lancima. Odnos Tešnjaka prema ova dva njihova znamenita sugrađanina uočljiv je prema ogradi od lanca: oko biste narodnog heroja na dva mjesta lanci su pokidani i manje je ruža, a oko biste književnika lanci su cijeli i oko postolja je nekoliko ruža više.

Sjedam na kraj parka na jednu od desetak klupa, tu pored džamije, koja je od parka odvojena žičanom ogradom. Džamija dominira svojim izgledom i veličinom u ovom dijelu grada. Posebno zapažam njenu prekrasnu sofu sa pet svježe obojenih lukova od ulice na njenom ulazu i po dva na njenom ulazu s lijeve i s desne stane. Uska kotlina je diktirala da džamija bude pritiješnjenja između glavne ulice, s jedne, i rječice Usore, s druge strane.

Tjeskoba i stiješnjenost su odlike ove ulice, ali i parka, pa i cijelog grada. Gledajući nizvodno, s lijeve strane glavne ulice, nešto niže od Ferhadije, ističe se zgrada općine, ispred koje su na jarbolu državna i kantonalna zastava. Blagi povjetarac koji se povremeno javi, zavihori ih nakratko, tek toliko da osvježi zrak i olakša disanje prolaznika.

Poneko navrati u park u ove popodnevne sate. Mahom su to srednjoškolci i poneki stariji Tešnjak sa unukom.

Gledam desnu obalu rječice, koja kao da je gotovo presušila, pa više liči na potok. Iznad džamije je most preko kojeg saobraćaju vozila, dvadesetak metara niže je drugi, manji most za pješake, a tridesetak metara niže je treći za saobraćaj, preko kojeg prolazi za ovo doba dana ipak podosta automobila.

Sa tog mosta poneki pješak krene desno, u ulicu Gazi Husrev-bega i dalje na Gradinu.

Stari hotel samo djelimično obnovljen od ratnih stradanja, smješten na desnoj obali Usore, ne radi. Stiješnjen između rijeke i obronaka brežuljaka, doima se kao dugačka zgrada bez funkcije. Niže hotela je lijepo uređena banka (PBS) a ispod nje nešto veći Dom kulture ispred koga se pod tendom u kafani rashlađuje pićem pet-šest gostiju.

Kad pogledam iz parka, čini mi se da iza hotela, tu nadohvat pogleda, na brežuljku stoji pravoslavna crkva a od nje se nastavlja stara tvrđava. To je, međutim, samo optička varka. Crkva je na jednom, a tvrđava na drugom brežuljku. Između njih krivudava glavna ulica koja se malo dalje račva u dva pravca: prema industrijskoj zoni i Jelahu.

Tiho je na momente u parku. Povremeno se oglasi motor nekog automobila koji prolazi glavnom ulicom, a potom opet zavlada tišina.

Odlazim na vrh čaršije, u ulicu Gazi Husrev-bega i penjem se polagano do njenog vrha. Sa obje strane ulice načičkane prodavnice. Izlozi ponegdje puni robe, a na mahove radnje zatvorene i prazne sa natpisom: "Izdajem pod zakup". Malo je prolaznika. Zaustavljam se u kafe-slastičarnici HD, vlasnika Hajrudina Dizdarevića, sa željom da se u njenoj bašti osvježim bozom. Konobar me ražalosti odgovorom da ne prave bozu, a niko je ne proizvodi ni u cijelom gradu, kaže. Nudi mi limunadu. U slastičarnici nema mnogo gostiju - samo su dva-tri stola zauzeta. Mušterije se najviše osvježavaju sladoledom. Dan postepeno prelazi u predvečerje. Vrućina pomalo jenjava. Da su neka normalnija vremena, sada bi čaršija vrila od gostiju. Ekonomska kriza se, eto, uselila i u Tešanj, grad poznat po kulturnoj tradiciji i razvijenom biznisu. Kažu da su se za vrijeme Austro-Ugarske ovdje igrale pozorišne predstave.

Da su Tešnjaci uspješni ljudi, uvjerio sam se još prije desetak godina dolazeći u grad. Nekoliko tešanjskih preduzeća po svojim kvalitetnim proizvodima bilo je cijenjeno i u evropskim državama. Ovih poratnih godina malo koja ovdašnja firma se može pohvaliti uspješnim poslovanjem. Danas su mi to rekli i u tri najveća tešanjska preduzeća: "Pobjedi", Tvornici svjećica "Enker" i "Uniko filterima". Najuspješniji privatni poduzetnik (sve donedavno) bio je Salko Bedak sa firmom "Oaza", što potvrđuje i podatak da je prije godinu dana za mineralnu vodu (Tešanjski kiseljak) dobio svjetsku medalju, pa su kiseljak počeli piti i Amerikanci. Ali, bosanski bezobrazluk i pohlepa izgleda da su sve to zaustavili, potrošivši bjanko austrijski kapital uložen u "Oazu".

Ne ide baš najbolje posao ni mom prijatelju Hajrudinu Planjcu ni njegovoj firmi "Planjaks". Pjesnik se ranijih godina pretvorio u biznismena, pokrenuo izdavanje više novina, ali vremena su čudna, pa nisu više isplativi ni Hajrini časopisi.

Dok se usredsređujem na ove i slične misli, dolazim do zaključka da ni Tešanj u ovim kriznim vremenima ne može biti izuzetak u Bosni i Hercegovini. Besposlica i iz nje proizašla besparica reflektuju se i u ovom gradu, kao u cijeloj državi.

Popio sam natenane hladnu limunadu i otišao na spavanje u motel. Sutra me očekuje džehenemska vrućina i posao, kad ću - nadam se - steći neka nova saznanja o starom bosanskom gradu, pravoj riznici bosanske kulture i tradicije.