Čehajić, Raif

"Na zemlji ima mnogo gradova po imenu saraj: Aksaraj u Anadolu, Tabe-saraj između Persije, Đurđistana i Dagestana, Šehir-saraj na obali rijeke Erdelja, Vize-saraj u Rumeliji i drugi. Ali ovaj bosanski kameni šeher Sarajevo je od svih ovih napredniji, ljepši i življi. U donjem i gornjem dijelu Šehera teku bezgranične i beskrajne žive vode, a sa svih strana ukrašen je mnogobrojnim baštama, koje izgledaju kao ružičnjaci i ograđene rajske bašče."

Ovako je 1664. godine turski putopisac Evlija Čelebija u svojim "Putopisima" oslikao tadašnje Sarajevo, grad na rijeci Miljacki, čiji prvi osnivač bijaše zapravo posljednji vojvoda zapadnih strana i sandžak-beg bosanski Isa-beg Ishaković.

Slikajući Sarajevo četiri stoljeća kasnije iz drugog ugla, naš poznati hodoljubac danas rahmetli Zuko Džumhur naglasit će njegovu osnovnu vrijednost:

"Ovaj grad ima i svoj duh. Taj duh, taj vječiti duh Sarajeva, to je duh sarajevske na daleko čuvene trpeljivosti, pažnje i uvažavanja. Na jedva stotinjak metara zračne udaljenosti uzdižu se, postoje i traju bogomolje muslimanske, i katoličke, i pravoslavne, i jevrejske... Kao što ima svoju dušu, i svoj duh, Sarajevo ima u njedrima i svoje veliko srce."

Tu multikulturnost, na kojoj Bosna stoljećima gradi svoju opstojnost i budućnost, potencirat će svaki pošteni građanin ove države i njenog glavnog grada, a na samom pragu trećeg milenija nju će u svojim propovijedima često fokusirati i svećenici riječima: "Naša domovina je navikla na glas ezana i na zvona crkava. Onaj ko to nije shvatio, ne razumije dušu Bosne i Hercegovine i ne osjeća ljepotu njezina života."

Duša i ljepota Bosne i Hercegovine najbolje se osjećaju u Sarajevu, njenom glavnom gradu koji je po trima važnim događajima (samo u posljednjem stoljeću) ušao u planetarnu historiju. Bilo je to 1914. godine, pa 1984. i 1992. godine.

Pucanj Gavrila Principa 28. juna 1914. godine i ubistvo austrijskog nadvojvode Franca Ferdinanda i njegove supruge bio je povod Prvom svjetskom ratu, ali i otvaranju dilema da li je to bio Principov herojski čin ili teroristički akt ubistva trudne žene.

Godina 1984. ostala je u svijetu upamćena po Sarajevu koje je do tada na najuspješniji način organizovalo XIV zimske olimpijske igre, kada se u njega slio cio svijet i poznate ličnosti ne samo iz sporta, da bi agresija na Bosnu i Hercegovinu i opsada više od 1.200 dana Sarajeva ušla u povijest svijeta kao nezapamćen barbarski čin agresorskih neofašista i mrzitelja ovog grada.

No, Sarajevo i njegov duh su neuništivi. Potvrđeno je to u najnovijoj historiji u vrijeme agresije na državu (1992-1995.), ali i toliko puta ranije (barbarsko spaljivanje grada što ga je 1697. godine učinio princ Eugen Savojski). Sarajevo se nakon tih događaja uvijek uzdizalo kao feniks iz pepela i zasjalo jačim sjajem nego ikada do tada. Njegova multikulturnost, multietničnost i produhovljenost bili su vazda i ostali trajno jači od njegovih neprijatelja, rušitelja, piromana i agresora. Duh nadjača svaku primitivnu i necivilizacijsku nakanu.

Danas, pet godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma i na početku trećeg milenija, Sarajevo se oporavlja od fašističke agresije. Došlo je u njega i desetak hiljada stranaca sa svih strana svijeta da mu u tome pomognu.

Drugog dana 2001. godine, pomalo umoran od novogodišnjih praznika, evo me u gradu na lijevoj obali Miljacke, tamo gdje počinje Obala Maka Dizdara. Nakon nekoliko dana plahovitosti i hukanja, uzrokovanog dvodnevnim kišama, rijeka se smirila vraćajući se svom uobičajnom vodostaju. Škrto januarsko sunce na obali Miljacke i odsustvo snijega odaju utisak proljeća. Kako je kasno praznično jutro, malo je prolaznika i vozila na ulicama. Povremeno se čuje kloparanje rijetkih tramvaja.

Volim sa ovog mjesta osmatrati Miljacku i grad. Valjda i što mu živost daje Miljacka, spajajući ga svojim obalama. Nisu tek tako imenitelji odnedavno dali takve nazive obalama Miljacke: desna prvog (legendarnog) bosanskog bana Kulina, a lijeva pjesnika Maka Dizdara. Iako ih vremenski dijeli oko osam stoljeća, dva Bosanca imaju dosta toga zajedničkog a bosanstva najviše. U vrijeme Kulina bana postadoše stećci kao specifični nadgrobni spomenici, koji će stoljećima kasnije u Dizdarovom književnom opusu biti motivi na kojima poeta gradi svoj odnos prema životu i stvarnosti.

Ne govore o historiji Sarajeva i Bosne samo nazivi obala Miljacke. Uz njih je ostala trajna njena povijest ovjekovječena u austrougarskoj arhitekturi, poput zgrada Pravnog fakulteta, Pošte, Narodnog pozorišta, Banke, ali i događajima što su se zbili na jednoj ili drugoj obali Miljacke: atentat 1914. na austrijskog prestolonasljednika Ferdinanda, ubistvo prve žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu Suade Dilberović 1992. godine, i drugim.

Tih burnih za Sarajevo i državu historijski važnih događaja vječni svjedoci su i mostovi na Miljacki. Dva su nekada bila kapije grada: na istoku Kozija ćuprija i na zapadu Rimski most, koji danas ostaše samo kulturno-historijska vrijednost. A ovi u gradu - ravni, polukružni ili obli - poredam na nevelikoj razdaljini (Vrbanja, Skenderija, Drvenija, Ćumurija, Latinska, Careva te Šeher-ćehajina ćuprija) ostaju vječni simboli grada i inspiracija slikarima (manje pjesnicima), poput onih na pariškoj Seni.

Nisu slučajno u ovom dijelu grada smještene ambasade Grčke, Holandije, Irana i Turske, niti Likovna akademija, Pozorište i nešto malo dalje Vijećnica, kao ni drugi simboli grada.

Sarajevska ljepota sa obala Miljacke postepeno prelazi u uži ili širi centar: Titovu ulicu, Marindvor, Skenderiju, Baščaršiju... zaokružujući jasno tri vremenske, kulturne i u arhitekturi tipične različite cjeline spojene u jedno: tursko-austrougarsko-bosansku.

Kao vezivno tkivo grada, djelimično pararelno sa Miljackom, provlači se tramvaj, koji uz gradsku prometnicu na razdaljini od desetak kilometara od Baščaršije do Ilidže određuje ritam grada. Njegovu dinamiku poprimit će na pravcu prema zapadnom dijelu grada i naselja uz prugu: Pofalići, Čengić Vila, Otoka, Nedžarići, Stup, ali i dalja staništa: Grbavica, Mojmilo i Dobrinja.

Najveće među njima - Dobrinja (prije rata sa 60.000 stanovnika), prostire se na širokom Sarajevskom polju, od obronaka Trebevića na istoku i naselja Nedžarići na zapadu, te od Aerodroma na jugu i naselja Mojmilo na sjeveru. Dobrinju zovu i najvećom sarajevskom spavaonicom. Zašto spavaonicom? Zato što je ovo naselje kreirano po socijalističkim idejama planera - sagrađeno u pet faza sa zgradama sličnim kutijama šibica - ostavivši građanstvo bez ikakvih drugih sadržaja, osim stanova i prodavnica. Tako su njeni stanovnici ostali uskraćeni za kulturne objekte (sa izuzetkom biblioteke), pa kad se Dobrinjci zažele kulturnih priredbi, moraju sjesti u trolejbus ili autobus i pravo u centar grada, udaljen šest-sedam kilometara.

Zamišljena kao moderno naselje, ona se razvijala na nekadašnjim prostranim poljanama, a najizrazitiji njen dio - druga faza koja je danas i njeno središte - niknu početkom 1984. godine pred sam početak Zimskih olimpijskih igara, održanim u Sarajevu, kada su njeni posjetioci bili i smješteni u ovim novosagrađenim zgradama. Dobrinja II je zapravo i najljepši dio naselja. Kako prostrane ulice i moderne saobraćajnice i trgovi sa zelenim pojasom nisu specifikum i navika grada, to se krajem osamdesetih godina planeti potrudiše da joj uzmu njen najljepši dio i stijesniše je, sagradivši prvo zanatski centar i pijacu a onda i trgovke oko banke.

Pred samu agresiju na Bosnu i Hercegovinu na periferiji naselja, na uzvišenju zvanom Meljine, Pravoslavna crkva sagradi svoju veliku i lijepu bogomolju oko koje srpske ubice 1992. godine postaviše tenkove za gađanje Dobrinje. Kao što se iz gotovo svakog dijela naselja vidi crkva i čuje njena zvonjava, tako su sa Meljina u ratu paravojne srpske snage kontrolisale kretanje nedužnih civila po Dobrinji ubijajući ih svakodnevno.

Pred sam kraj 2000. godine u Dobrinji započe gradnja i drugog vjerskog objekta. Nedaleko od pravoslavne crkve, odmah uz rijeku, a iza Trga djece Dobrinje, Islamska zajednica položi kamen-temeljac za džamiju. Tako će i ovo naselje, kao i cio grad generacijama svjedočiti o multireligioznosti.

U ratu je Dobrinja bila u duplom agresorskom okruženju. No, branitelji grada se sjetiše pa ispod aerodromske piste prokopaše tunel i tako spasiše Sarajevo od gladi. Danas je taj tunel spomenik i hrabrim Sarajlijama i uspomena na zločine koje u gradu počiniše dušmani sa brda.

Kada će Dobrinja prestati biti najveća sarajevska spavaonica, niko ne zna, pa ni urbanisti.

Nisam baš sklon tvrdnji da je najveće sarajevsko naselje zaslužilo naziv spavaonice, ali jesam da je Ilidža njegov vrijedni kristal. Zašto kristal, pitat ćete se vjerovatno. Zato što njene prirodne ljepote, posebno zelenilo i voda, na suncu sijaju kao najljepši kristal. Priroda je od pamtivijeka podarila ovaj dio Sarajeva fascinantnom raznolikošću: tri vrste vode (pijaća, termalna i mineralna), pa se - tvrde povijesničari - još u rimskom dobu ovdje dolazilo na banjanje. Dođe Austro-ugarska u Bosnu pa s kraja 19. stoljeća podiže kompleks hotela na Ilidži, koji i danas služe svojoj namjeni, a za uspomenu iz tog doba osta - pored ostalog - i prelijepa zgrada Općine. Sagradiše Austrijanci i dvadesetak vila na Ilidži, zasadiše platane i kestene pa nasta Velika aleja od hotela do Vrela Bosne, kuda Sarajlije i turisti šetaju i voze se u starim fijakerima.

Na Ilidžu se vajkada dolazilo po zdravlje, na čist zrak ili banjanje, najčešće ljeti kad upeknu velike vrućine. Zasjednu Sarajlije oko vrela Bosne i uživaju u pripremanju i jelu bosanskih specijaliteta (ćevapa ponajviše). U proljeće i jesen oživi Velika aleja, pretijesna da primi sve šetače.

Kad me pitaju koji dio grada najviše volim, odgovaram ovako: - Ljeti Vrelo Bosne, a zimi Baščaršiju.

Ima Sarajevo prekrasnih mjesta, ali ova dva njegova bisera su i u svijetu najpoznatija. Naravno, uz olimpijske planine. Kad Sarajlije požele uživati u prirodi, sjedaju u automobil ili tramvaj i stižu u zemaljski dženet - na Ilidžu, odmarajući i dušu i oči u prirodi. A kad zažele dobro i ukusno jelo, prošetaju Baščaršijom i svrate u "Mrkvu", "Želju" "Hodžića", "Devetku" ili kod Hadžibajrića na bosanske kuharske specijalitete.

Ne uživaju samo Sarajlije u ljepotama našeg glavnog grada. Za putnike namjernike Baščaršija je nezaobilazno odredište, gdje će se svaki od njih diviti mješavini zapadne i istočne kulture i običaja, započevši svoju šetnju i razgledanje grada najčešće od katoličke katedrale ili jevrejske sinagoge pa do Begove džamije i pravoslavne crkve. I sve to na smo nekoliko stotina metara.

A kad se u podne istovremeno oglase zvona sa crkava i glas ezana sa munara, divit će se neizmjernom sazvučju i kontrapunktu višeznačnih poziva na Božiju molitvu. Tek tada će i praktično shvatiti značenje riječi Bosna i suživot. Upravo je ljepota Sarajeva i Bosne u tom bogatstvu jedinstva različitosti, kako vole reći ovdašnji svećenici.

Pokušavali su mnogi dušmani Bosne raznim sredstvima i metodama uništiti to naše trajno bogatstvo, ali tradicija zajedničkog življenja i tolerancije u svim vremenima nadjačala je nacionaliste, fašiste, dušmane, agresore i kako se još ne zovu. I dok danas, na početku trećeg milenija, šetam kroz Sarače do Sebilja na Baščaršiji, ne mogu a da se ne sjetim svih tih epoha kroz koje je grad prošao, preživjevši i nadživjevši svoje neprijatelje, od kojih je nekima podario sve što se moglo darivati. A oni su mu - gle čuda - poželjeli i pripremili zlo i zločine, za koje im danas pristižu računi za naplatu.

Dugo će se još Sarajevo oporavljati od urbicida koji mu je nanijet s kraja 20. stoljeća, tražeći lijek i za sebe i one koje se usudiše da dirnu u njegovu ljepotu i tradicionalne vrijednosti. Što se prije virus zla iskorijeni, to će i grad brže stati uz bok sa Evropom. Dobra najava tih tendencija je i njegova kandidatura za ponovnog domaćina Zimskih olimpijskih igara 2010. godine, koje bi ga četvrti put mogle uvrstiti u planetarnu povijest.