Čehajić, Raif

Ulazeći u Orašje iz pravca Tuzle, očekivao sam da se u ovim postratnim godinama, kao i u većini mjesta srednje Bosne gdje je hrvatska vlast u većini, susretnem sa afirmacijom privatnog poduzetništva i procvatom gospodarstva. Već na samom startu uvjerio sam se da su te moje procjene nerealne i da u Bosni nema univerzalnih pravila, ni u politici a ni u životu uopšte.

Orašje je tipičan bosanskohercegovački grad gdje je rat donio ruševine, stradanja i razaranja te slom privrede i besparicu. Kad sam skrenuo sa glavnog puta prema centru grada, na razdaljini od svega nekoliko stotina metara susreo sam se sa klasičnim elementima iz mozaika bosanske poslijeratne slike: dvije hirošimski uništene kuće s desne strane ceste, malo dalje bošnjačko "prebukirano" greblje sa ne baš starim zelenim bašlucima i vjerski objekt (crkva) u izgradnji. Iz tog mozaika jedino su iskakale dvije novosagrađene zgrade sa fasadnom ciglom i jedna djelimično završena (polovično useljena), ispred koje je stajao kran.

Oraški kontrasti su svjedočanstvo o nedavno završenom ratnom dobu i započetoj, ali privremeno prekinutoj obnovi zbog besparice.

Za razliku od ostalih mjesta u Federaciji Bosne i Hercegovine, oraška općina - danas sa oko 30.000 duša - vjerovatno je jedino mjesto gdje su Bošnjaci i Hrvati vazda u dobrim, prijateljskim odnosima. U istoj zgradi u centru grada vidio sam (jedni do drugih) Udrugu invalida Domovinskog rata, na kojoj je slika prvog predsjednika Hrvatske - Tuđmana, i sjedište Stranke demokratske akcije, u bivšoj prodavnici visočkog KTK-a. Zato i ne čudi što je od mjesta pod većinskom hrvatskom vlašću jedino u Orašju ostala neporušena džamija, sa koje se čuje ezan i gdje sam te decembarske večeri posmatrao upaljene kandilje dok se klanjala teravija.

Vjerska i nacionalna tolerancija, kao konstanta, vjerovatno ima korijenje u nacionalnim kulturama. Ovdje se nikada nije sumnjalo u mudrost da je historija učiteljica života. A historija ovih krajeva uvjerava da je ovdje obrazovanje važan faktor u životu stanovništva, valjda i zbog toga što je u Orašju otvorena prva osnovna škola u Bosni i Hercegovini još 1832. godine.

Blizina zapadne civilizacije uticala je da su dodiri kroz povijest sa njom donosili dosta toga naprednog (prvi put u našu državu) i to upravo preko ovih krajeva. Kroničari su zabilježili da je u ovom gradu osnovana prva bosanskohercegovačka zemljoradnička zadruga sa ograničenim jemstvom i to 1904. a da je ovdje (opet među prvima) osnovan i nogometni klub "Hajduk".

O isprepletenosti zajedničkog života Hrvata i Bošnjaka odvajkada pa do današnjih dana ukazuju i nazivi nekih naselja: Donja Mahala i Tolisa, gdje je poznati Franjevački samostan, u kome je smještena numizmatička zbirka neprocjenljive vrijednosti.

Orašje, grad u srcu bosanske Posavine, smješten u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, uz granicu sa Republikom Hrvatskom, tipično je ravničarsko mjesto sa ulicama tipa šorova, razgranatim poput paukove mreže. Pet ulica paralelnih sa rijekom Savom pod pravim uglom siječe sedam okomitih u odnosu na Savu, čineći pravi labirint saobraćajnica, u kojima se vozaču iz unutrašnjosti države teško snaći - pored ostalog - i zbog jednosmjernog pravca i njihove sličnosti.

Možete dugo kružiti gradom, pa i kad pitate domaćine za odredište, ispriječi se pred vas jednosmjer ili zabrana skretanja, pa morate otići tamo gdje ste najmanje željeli.

Glavna ulica, sa nižim manjim zgradama, zove se Treća (nekad se zvala Ulica oslobođenja). Neobičan naziv po ugledu na imena američkih avenija i bulevara prodavačica u "Delikatesu" mi objasni željom vlasti da im u nazivima ulica bude uzor Zapad. A u Trećoj se nalaze sve važnije institucije: županijska vlada, načelnik općine, pošta, medžlis Islamske zajednice, tri banke, kao i više zlatara, trgovina, apoteka, a u njoj je i sjedište nekoliko firmi, te frizerski saloni, kafane, ćevabdžinice, picerije itd. U Trećoj je i hotela "Kej", iznad čijeg ulaza se vihori hrvatska zastava, a na ulazu i danas stoji tabla sa kategorijom B. "Kej" zapravo ne zaslužuje ni najnižu kategoriju hotela. Valjda ga zato zaobilaze rijetki gosti odlazeći na spavanje u privatni motel "Antunović". Te noći ja sam bio jedini gost u njemu.

Kako izgleda Treća ulica? Tipična je to dugačka, prava i šira (jednosmjerna) saobraćajnica sa nedavno položenim novim slojem asfalta, po dužini prepolovljena za saobraćaj i parking. Zgrade su niske, sa jednim ili dva sprat, rijetko sa tri. Po cio dan u njoj život pulsira, a s prvim zimskim sumrakom postepeno jenjava, da bi sat-dva poslije zamro. Šetao sam njome u te prve noćne sate. Loša, gotovo nikakva rasvjeta, djelimično osvijetljeni izlozi radnji i prva magla odavali su još veće mrtvilo. Rijetki prolaznici su izlazili ili ulazili u prodavnice ili kafane, poneko zagledao izloge.

Na razmeđi centra i naselja Ugljari kafe "Derbi" gotovo pun gostiju, za razliku od zdravljaka "Orijent" i restorana u hotelu "Kej". U Domu penzionera u dvije prostorije za dva-tri stola umirovljenici - među njima ima i sredovječnih ljudi - ubijaju dosadu igrom šaha, karti i domina. Za jednim stolom i flaša piva.

Malo dalje, pred kafanom "Flamingo", koja je zatvorena i bez osvjetljenja, petaestak učenika nakon završene nastave čeka autobus.

U Trećoj ulici gost grada može saznati i raznovrsnu ponudu ovdašnjih poduzetnika. Na izlogu komisiona "Univerzal", koji je više knjižara, uz silne CD-ove i kasete, zalijepljen poster glumca Josipa Pejakovića i ponuda njegove monodrame "Čo'jek na četiri noge", a na izlogu druge prodavnice agencija za posredovanje "Cedeks" nudi aranžmane za doček Nove godine u više država: od 190 konvertibilnih maraka u Harkanju (Mađarska) do 1.050 maraka u Kairu (Egipat). U Hrvatskoj matici iseljenika - Informativni centar, koji je više knjižara, na broju 31 nude novogodišnje jelke.

Ponuda robe i usluga u gradu je izuzetno velika, ali je zbog besparice tražnja skromna. Uvjerio sam se u to koji sat prije tražeći prijatno mjesto za ručak. Starija žena, službenica u Općini s plaćom 600 maraka - u najlon kesi nosi kruh i (vjerovatno) pola kilograma faširanog mesa - preporučila mi je blizu njene kuće najbolji restoran:

- Idite kod mog kuma u "Oskar". Tamo je ukusno jelo. Otišao sam da provjerim njen izbor. U "Oskaru", restoranu sa četiri-pet stolova, zatekao sam samo starijeg čovjeka koji je čitao "Oslobođenje". Izvinio se što mu danas kuharica ne radi te mi ništa ne može ponuditi za jelo. Pitam ga je li to Orašani redovno čitaju "Oslobođenje", a on mi odgovara kojih je političkih opredjeljenja:

Ja sam uvijek bio socijaldemokrat i zato stalno čitam ovaj list.

Lutajući gradom u potrazi za dobrim jelom, ugledah na uglu Treće ulice prema Savi natpis sa strelicom: "Riblji restoran Brod 100 metara". Na drugom dijelu dvospratnice krupnim čitkim, kao kupjuterom ispisanim slovima (metarske veličine) piše "Vahid", a iznad nešto manjim pismom: "Born in Bosnia, 11.11.1958".

Krenuo sam pravcem strijelice. I zaista, na pravom brodu, u prikrajku Save, riblji restoran. Otvoren je, ali nijednog gosta u njemu. Nisam ušao već se vratio do "Gurmana", čiji je vlasnik izvjesni Halilović. Uslužila me dosta ljubazno mlađa žena. Bio sam jedini gost. Na moj upit da li gosti navraćaju u restoran, odgovorila mi je potvrdno, u šta sam se uvjerio desetak minuta kasnije kad su u "Gurman" došli jedan bračni par i dvije djevojke da jedu. Na jednom od zidova restorana pisalo je krupnim slovima: "Gurman 6.10.1990-6.10.2000" -jubilarnih 10 godina.

Ne znam kako Orašani provode slobodno vrijeme, ali za boravka u gradu nisam znao gdje ću ubiti dosadu, pa sam sjeo za šank u restoranu hotela i naručio piće. Tridesetogodišnju Šteficu, koja je čitala sarajevske "Jutarnje novine" i koja je ujedno i recepcioner i konobar, pitam ima li gostiju, a ona veli da ih je i u restoranu i hotelu svakog dana sve manje.

Nema svijet para - veli i nastavlja: - Eto, ove godine je ovdje jedan privatnik otvorio lijep restoran "Ružu". Čak i muziku nabavio, ali nigdje gostiju. Radio malo i šta će već zatvoriti tako lijep lokal.

Pitam je ima li u gradu kakvih kulturnih manifestacija, a ona kazuje kako je nedavno gostovalo Tuzlansko pozorište sa dječijom predstavom u kinu, koje povremeno prikazuje filmove. Svake godine održava se i revija filmova pod nazivom "Tjedan filma", veli Ružica. Ona mi je još rekla da knjižnica svakodnevno radi i da je krajem studenog u Franjevačkom samostanu u Tolisi održana kolaudacija orgulja i Treća smotra hrvatskih mješovitih pjevačkih zborova u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Proteklih godina u Orašju je obnovljena gotovo sva infrastruktura te više stambenih i privrednih objekata, a među najvažnije obnovljene objekte - ne samo za grad i okolinu -ubraja se i popravka mosta na Savi, koji povezuje Bosnu i Hrvatsku te sada vozači i putnici ne čekaju satima na skeli.

Međunarodna pomoć je simbolično poduprla obnovu. Orašani se danas nadaju da će u narednom periodu strani kapital doticati u njihov grad, najviše dokapitalizacijom firmi.

U katalogu Županijske komore pobrojao sam gotovo 200 preduzeća registrovanih u gradu, ali sam se uvjerio (što su mi u razgovoru potvrdili i moji sagovornici) da uspješno rade samo tri proizvodna: "Bosanac", "Posavina-koka" i "Glorija-plet". Njihov menadžment nije čekao strance da dođu i ulože u obnovu proizvodnje, već su sami, vlastitim kapitalom, znanjem i iskustvom krenuli u oživljavanje proizvodnje.

Dok mi priča o stoljetnoj slozi i prijateljstvu ovdašnjih naroda, Franjo Benković, direktor "Bosanca", upoznaje me sa svojim prvim saradnicima Bošnjacima da bi tako i na djelu potvrdio svoju priču. On je poznati menadžer u gradu i Federaciji BiH i iza njega stoje djela. Pored ostalog, ostvaruje izuzetnu poslovnu saradnju sa Fabrikom duhana Sarajevo, koju "Bosanac" snabdijeva sirovinom. Ova godina je u pogledu roda duhana bila izuzetno loša, jer je suša uništila usjeve, objašnjava mi Franjo Benković, dodajući kako bi naredna trebala biti ipak bolja od prethodne.

Ostala dva uspješna biznismena vode privatne firme. Posebno me svojim rezultatima u radu oduševio direktor "Posavina-koke" Marko Damjanović, poduzetnik koji satima može da priča o uspjesima i planovima u trostrukoj proizvodnji. Njegova firma godišnje proizvede 300 tona brojlerskog mesa, 90.000 koka nosilja i 31 milion jaja. a "Posavina-koka" je i lider u proizvodnji stočne hrane u Bosni i Hercegovini. Iako ga spominjem tek trećeg, Željko Dominković sa svojim ocem Markom - u saradnji sa ovdašnjim stanovništvom, pa čak i proizvođačima iz Gradačca - razvio je proizvodnju artikala od vrbovog pruća do tih razmjera da tri miliona maraka (od pet ukupno) zarađuje prodajući namještaj, korpe i druge artikle na stranom tržištu. Za tako nešto trebala je tradicija koju "Glorija-plet" njeguje decenijama.

Vraćajući se iz Orašja u pravcu Brčkog i Srebrenika, svratio sam i u "Šoping centar", prelijepi i veliki trgovinski objekt, gdje je kupcima na dohvat ruke hiljade raznovrsnih artikala. Poredeći ga sa onim poznatim, siguran sam da bi mogao stati uz bok sličnim u Sarajevu, poput: "Wise", "Interexa", "Cenexa" i dr. Nisam uspio porazgovarati sa vlasnikom tog centra, jer je bio odsutan, ali sam saznao da je to biznismen iz Orašja. On tako u svom objektu praktično stvara jedinstveno (integralno) tržište u državi, jer - uz ostalu robu iz inozemstva - ovdje se može kupiti keks iz prijedorske "Mire", rahatlokum i tananhalva iz zeničke "Niagare", vino "blatina" iz čitlučke "Vinarije" itd. Ono što ne uspijeva političarima i ekonomistima - da uspostave jedinstven privredni sistem i tržište u Bosni i Hercegovini, vlasnik "Šoping centra" to čini bez poteškoća.

U uspješne oraške poduzetnike valja ubrojati i Antunovića, poslovnog čovjeka koji je po prometu nafte i naftnih derivata, ali i ugostiteljstvu, postao poznat u državi još prije desetak godina. Ni za vrijeme rata nije se prestajao baviti biznisom, jer je izmjestio sjedište firme u Zagreb, odakle i danas vodi poslove.

Ove uspješne firme u gradu su, međutim, nedovoljne da zaposle sve one osobe koje žele da rade i obezbijede sebi plaću za život. A predratne velike firme, kao što su "Mehanika", "Sava" i druge, nemaju snage i mogućnosti da u ovim kriznim vremenima krenu na tržište, pa je zbog toga u gradu veliki broj radnika "na čekanju". Oni dijele sudbinu većine građana Bosne i Hercegovine, iščekujući bolje dane.

Kada bi bilo više posla u gradu, zasigurno bi se u izbjegli Orašani brže i poletnije vraćali na svoja predratna imanja i u kuće.