Čehajić, Raif

Kad sam se pred sam završetak rata u Bosni i Hercegovini, u oktobru 1995. godine, prvi put poslije 1991. ponovo našao u Mostaru, pred autobuskom stanicom, gotovo da nisam mogao povjerovati onom što sam tada vidio: grad je bio potpuno porušen. Od naselja Potoci (pa i ranije iz pravca Sarajeva), pa sve do mostarske autobuske stanice nisam vidio gotovo nijednu cijelu kuću ili zgradu. Sve su više ili manje bile oštećene ubojitim granatama, spaljene ili potpuno porušene. Za vrijeme boravka u gradu i kasnije opsijedalo me pitanje: gdje su i kako Mostarci (iz istočnog dijela) preživjeli rušenje svog grada?

Pet godina kasnije, tačnije septembra 2000. godine, evo me opet u Mostaru. Zapravo, nekoliko poslijeratnih godina prolazio sam pored ovog grada na proputovanju prema Jadranu, ne svraćajući u njega. Sada sam sa svojim kolegom Džemom Raljevićem, Mostarcem prognanim iz svog grada 1993. godine i sadašnjim privremenim Sarajlijom u šetnji Kujundžilukom. Nedjelja je popodne i nema mnogo šetača ni turista koliko sam očekivao. Većina obnovljenih radnji je otvorena, ali mušterija je malo.

Dok smo išli prema Kujundžiluku, primijetio sam dosta obnovljenih zgrada, prodavnica i trgovki. U samom Kujundžiluku je najviše izloženih suvenira a u ponekoj galeriji izložene slike sa mostarskim detaljima.

Kroz pasaž stižemo na mjesto gdje je do rata bio kameni Stari most. Umjesto njega sada na tom mjestu stoji uski drveni most sa svježe ofarbanim jelovim podom, ogradom i rukohvatima. Džemo mi objašnjava da je onaj prethodni improvizirani most decembra 1999. odnio plivni val Neretve i da ga do prije desetak dana ovdje nije bilo. A evo sada opet privremeni most spaja dvije obale Neretve, čineći opet staro jezgro grada jednom cjelinom.

Na mjestu gdje je iz Kujundžiluka započinjao polukružni kameni most - koga 9. novembra 1993. godine sa Huma ubiše dušmani sa pet haubičkih salvi od po 12 granata - tužan prizor u hercegovačkom kamenu. Činilo mi se kao da gledam čovjeka bez nogu koji živi, ali se ne kreće. S druge strane Neretve, gdje se završavao taj prelijepi luk, u samom kamenu primjećujem sa strane omanje stablo.

- To je kajsija, kaže mi kolega primjećujući moj pogled i objašnjava da ona može da izraste iz čistog kamenjara. - Vidiš, to je i za nas Mostarce nešto neobično - veli - A niko se od ovdašnjih kolega nije sjetio da tu zanimljivost sa starog mosta slika i pokaže svijetu.

O mostu i Mostaru mnogi pisci rekli su sve ono što se do rata moglo reći, od Alekse Šantića, Ive Andrića pa do Zuke Džumhura i Pere Zupca. Pisali su i drugi o gradu, o mostarskom genocidu i urbicidu. Ali na ono što čovjek vidi na mjestu Starog mosta mislim da niko ne može ostati ravnodušan, došao čak iz Kine. Jer, ostati ravnodušan prema barbarstvu učinjenom Mostu i Mostaru bio bi pravi grijeh.

Historičari su zabilježili da kroz sva protekla vremena u Hercegovini ne bi nijedan veliki, napredniji i ljepši grad od šeher Mostara. Ugodna klima je ovdje obdarila okolinu sočnim i finim svakovrsnim voćem, pa darežljivi i plemeniti Mostarci svoje smokve, grožđe i narove nose na poklon poznanicima i prijateljima u ostale gradove.

Prema sarajevskom historičaru Hamdiji Krševljakoviću, grad je dobio ime po čuvarima mosta još u starorimskom dobu. Pozivajući se na latinske historičare, Kreševljaković će utvrditi da je most preko Neretve postojao još u rimsko doba i to na jakom gvozdenom lancu debljine čovječijeg stegna. Sa dolaskom Turaka Sulejman-han, jedan od tadašnjih vladara naredio je da se na liticama Neretve sagradi grad od čvrstog kamena. Tako prvo nastaše dvije tvrđave (jedna s jedne, a druga s druge strane Neretve), a između njih kameni most. Postoje dvije verzije nastanka Starog mosta, kažu historičari. Jedna je da gaje 1576/77. (po Hidžri 984) godine sagradio stari neimar Sinan, sin Abdulalmennan-agin, po naređenju Sulejman-hana, a po drugoj da je to bilo 1566. godine i da ga je podigao Sinanov učenik Hajrudin. Evlija Čelebija, poznati turski putopisac, u svojim "Putopisima" navodi i dimenzije Starog mosta: dužina je 100 koraka, a širina 15 stopa.

Stoljećima su se Starom mostu i njegovom luku, koji simbolizuje dugu, divile generacije civilizovanih i progresivnih ljudi, da bi ga barbari u posljednjem ratu osvetnički ubili. Ali samo privremeno. Svijet će pomoći da se on obnovi.

Dijelovi Starog mosta, veći i manji kameni blokovi, zahvaljujući donaciji holanske vlade, izvađeni su iz Neretve i sada stoje na platformi podignutoj na desnoj obali rijeke. Obnovu Mosta finansirat će još Svjetska banka, te Italija i Turska. U narednom periodu - čitao sam ovih dana u novinama - ovom finansijskom pomoći bit će obnovljeno oko 200 objekata oko Starog mosta kao i on sam, pa će ovo jezgro grada ponovo oživjeti.

Neretva svojom bistrinom, ljepotom i u ovo vrijeme nešto smirenijim tokom odaje posmatraču svoju tugu, u koju je uronula još 1992. godine kad su grad počeli rušiti srpski fašisti a kasnije nastavili Tuđmanovi. Iznad nje, preko privremenog drvenog mosta prolaze Mostarci, turisti i oni što se nađoše u gradu kao prognanici ili izbjeglice iz susjednih gradova, zagledajući u bistrinu modrozelene rijeke. Prelaze s jedne strane obale na drugu dokazujući neuništivost mostarskog i hercegovačkog bitisanja i njegovog duha. Istina, nema one živosti koja je krasila predratni Mostar.

Prelazim na drugu obalu Neretve. Na kraju mosta s lijeve strane uspravno postavljen kameni točak starog mlina koji je tu decenijama i stoljećima mljeo žito. Na tom točku, koji sa malom zgradom (vjerovatno nekadašnjim mlinom) svjedoči o historiji, ispisana je lista - u vidu jelovnika - nacionalnih jela. Prolazim ispod Mosta a potom kroz malu prostoriju u kojoj su kuhinja i šank te sjedam na stepeničastu baštu restorana nazvanog "Mlinica". Drveni dugački stolovi sa po dvije klupe sa strane prekriveni su šarenim ponjavama. Odatle se redaju jedan za drugim kafići i restorani, neki čak i sa čardacima.

Iza stola za kojim sjedim prostire se divan vidik na dragu obalu Neretve, a posebno na Kujundžiluk i Most. Na toj strani iznad Mosta bašte dva restorana zjape prazne, a u ovim ovdje pulsira život. Na Mostu škljocaju fotoaparati i zuje kamere. Mada bez veće gužve, ti detalji me podsjećaju na najbolje mostarske turističke sezone.

Primjećujem da se na desnoj obali Neretve obnavlja jedna džamija, čija munara je bljesnula. Iza mojih leđa jedna draga džamija je obnovljena, a u njenoj neposrednoj blizini restaurira se zvonik katoličke crkve. Taj detalj, uz pripremu obnavljanja Starog mosta, upečatljivo svjedoči o vraćanju Mostara predratnom izgledu. Ujedinjenje grada, uz pomoć međunarodne zajednice, teško i dosta sporo teče, ali pomaci su primjetni.

Mostar će opet biti Mostaraca, u to sam siguran. Uvjerio sam se u to i šetajući gradom, vidjevši sasvim dragu njegovu sliku od one iz oktobra 1995. Ulice, zgrade, izlozi radnji, mnoštvo parkiranih automobila i onih u pokretu - sve to djeluje primjereno jednom normalnom gradu, gradu stoljetnih kulturnih i civilizacijskih tradicija, gradu koji je dao ovoj državi i svijetu značajne ličnosti: umjetnike, poduzetnike, sportiste, od kojih danas oni živi razasuti po cijelom svijetu ne zaboravljaju svoj grad, povremeno mu se vraćajući.

Napuštajući Mostar, pokušavam realno razmišljati o njegovoj trenutnoj poziciji.

Mostar je danas, pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, podijeljen grad, ne kao što je poslije Drugog svjetskog rata zidom bio raspolućen Berlin, ali je ipak iz dva dijela. Grad je podijeljen na istočni (bošnjački) i zapadni (hrvatski). Tu podijeljenost posjetilac ne vidi, jer međunarodna zajednica na razne načine nastoji da grad ujedini, pa danas postoji i zajednička gradska uprava, i zajedničke kantonalne pa i neke federalne institucije u gradu. Ipak, povratak Mostaraca u svoje kuće, stanove i preduzeća je spor.

Odvajkada je Mostar bio politički, privredni i kulturni centar Hercegovine, a u ratu glavni grad takozvane hrvatske republike "Herceg-Bosne". Ovih dana neki međunarodni zvaničnici pokrenuli su inicijativu da Mostar postane glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine. Ne znam da li će od prijedloga nešto biti, ali razmišljam: kako on može biti glavni grad kad u njemu, na pragu 21. stoljeća, još ne vlada osnovno ljudsko pravo, pravo na raspolaganje vlastitom imovinom?

Ili možda međunarodni zvaničnici žele prvo da sastave dva dijela grada u jedan, pa da onda u njemu zavladaju osnovna ljudska prava.