Čehajić, Raif

Koji je najstariji grad u Bosni i Hercegovini? Odgovor je teško dokučiti iz više razloga - uz ostalo - i što različiti izvori daju različite odgovore. Ipak, neosporno je da je Konjic jedan od naših najstarijih gradova, ako ne i najstariji. Povjesničari za ilustraciju ove tvrdnje nude i argumente: ovaj grad i njegova okolina u kontinuitetu su naseljeni duže od četiri hiljade godina! Pri tome posežu i za podatkom da se Konjic kao naselje spominje čak u četvrtom stoljeću prije naše ere pod nazivom Slana Kolonija kad trguje sa albanskim gradom Apolonijom.

U ovom dugom životu Konjica pečati davne prošlosti su na njemu ostavili neizbrisive tragove. Kako je u tim periodima ljudska svijest o sebi bila razvijenija, to je ostavljala i više tragova o svom bitisanju. Zato ne čudi što je grad danas bogat višeslojnim tragovima kao dokumentima koji svjedoče o njegovoj bogatoj prošlosti. Naravno, vrijeme je ipak mnoge uništilo, a oni sačuvani su ponos i grada i Bosne i Hercegovine. Ne znam da li su hram i kip boga Mitrasa, pronađeni u ovom gradu 1897. godine, najstariji tragovi njegove prošlosti, ali su jedinstven spomenik svjetskog mitraizma.

Stećci su, naravno, mlađi spomenici, ali je po njihovom broju - čak je 4.000 različitih oblika i veličine - Konjic treći grad u svijetu. I ne samo to. Jedan od tih stećaka Konjičani su izlagali na Svjetskoj izložbi u Montrealu.

Šaroliku lepezu konjičkih spomenika upotpunjuje onaj iz turskog perioda - mezar jednog od sedmorice sinova Smail-age Čengića, smještenog pored Starog mosta.

I tako u nedogled - spomenik do spomenika. Ne drži, međutim, Konjic samo čelna mjesta po starinama. On je to danas osigurao i u još nekim sferama. Tako statističari tvrde da je konjička općina po prostranstvu najveća u državi, a političari, opet, ističu kako je Konjic nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma bio proglašen prvim otvorenim gradom. Otkud baš Konjic? Vjerovatno što je bio i ostao multietnički grad, čuvajući tu svoju karakteristiku i u najtežim danima. Zahvaljujući upravo svojoj multietničnosti, on je ostao prepoznatljiv po raznovrsnim vjerskim objektima, u čijem fokusu je pet džamija (od kojih je posebno specifična Repovačka), zatim katolička crkva Sveti Ivan Krstitelj i pravoslavna Sveti Vasilije.

Kad Konjičani govore o svom gradu, koji jednim okom gleda na brdovitu Bosnu a drugim na kršnu Hercegovinu, redovno će se gostu pohvaliti i po još jednim specifikumom: od srednjeg vijeka ovdje se održala tradicija drvorezbarstva kojeg je posljednjih decenija afirmisala "Neretva", preduzeće kome u posljednje vrijeme ne sjaju zvijezde, ali čiji proizvodi su ranije stizali i u evropske zemlje. Rahmetli Ismail Mulić je izraziti umjetnik drvorezbarstva, čiji sin Šemsudin nastavlja porodičnu tradiciju. Ovu vrstu umjetnosti dosta je afirmisao i Besim Nikšić.

Priroda je obdarila Konjic i njegovu okolinu neizmjernom ljepotom. Osim prelijepe rijeke Neretve i pitoresknog krajolika, ova općina ima i dva jezera: akumulaciono Jablaničko i planinsko Boračko. U Jablaničkom sam se kupao augusta 2000. godine sa svojim prijateljem i slikarom Selverom Porčom. Vodostaj jezera je tog ljeta - zbog prevelike suše - dosta opao, pa pretopla voda nije bila baš najčistija.

Samo mjesec-dva prije sjedio sam na njegovoj obali ispred vile "Palma" sa hadžijom Pljevljakom, vlasnikom objekta. Reče mi da je do rata bio ugostitelj u Hrasnici kod Sarajeva, gdje je držao dva grila. Evo ga sada na Jablaničkom jezeru, gdje gostima nudi kompletnu ugostiteljsku uslugu sa kupanjem ispred "Palme".

Posljednja tri ljeta redovno sam se kupao i na Boračkom jezeru. Sjate se na njega Bosanci i Hercegovci, pa uz ćevape, ribu i piće razgaljuju dušu. Šteta samo što se brže ne obnavljaju predratni objekti, jer bi tada ponuda bila raznovrsnija.

Hamza Ajanović, direktor Turističkog ureda Konjic, objašnjavao mi je da je sada u središtu zanimanja vikend-turizam kad ovdje sa svih strana pristignu gosti. Veli da u objektima konjičke općine turisti godišnje ostvare oko 30.000 noćenja, što nije ni blizu mogućeg na jezeru. Spominje mi i planove kako će turistički radnici organizovati rafting ture za strane goste koji će se čamcima spuštati niz plahovitu Neretvu, jer strani gosti imaju para za ovu konjičku atrakciju.

Od turizma se ovdje, međutim, još uvijek ne može očekivati neka zarada. Pa od čega onda žive Konjičani? Kao i u cijeloj državi, tako se i ovdje najviše zarađuje u državnim firmama. A kako je u njima posla i novaca malo, i standard Konjičana je potanak. "Igman", preduzeće do rata ponos grada, poput ostalih preduzeća namjenske proizvodnje danas više životari nego što se uspješno oporavlja od ratnih rana. Nekoliko iz njega izniklih patuljastih firmi ipak ulijeva nadu uposlenima u bolju budućnost. Drvna industrija je gotovo na izdisaju, a privatnih uspješnih preduzeća je malo. "Prominvest", jedno od njih izdiglo se iznad ostalih zahvaljujući preduzetničkom duhu njegovog direktora Envera Bećirevića i dobivenom certifikatu za kvalitet ISO 9002. To bi za Konjic, ali i Jablanicu - gdje to preduzeće također djeluje - mogla biti prva lasta koja u privredi najavljuje proljeće. Nažalost, nemaše direktor vremena za razgovor sa novinarom, pa ovaj uspjeh osta nedorečen.

Konjic, dakle, ne čini samo grad već i njegova okolina poznata po ličnostima dokazanim i potvrđenim svojim djelima u nekadašnjim državama. Jedni su ovdje rođeni, a nešto kasnije odlazili u svijet, dokazujući se tamo u većini slučajeva pozitivnim djelima, a bilo je i onih sa negativnim.

Ko još nije čuo za Antu Pavelića, vođu Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Kažu da je on porijeklom sa Bradine. Još jedan Ante iz okoline Konjica posta poznat u Jugoslaviji - Ante Marković, posljednji premijer bivše države. Njegove reforme u eks-Jugoslaviji vodile su bivšu državu u moderni kapitalizam. No, velikosrpski nacionalisti ga silom spriječiše u nakani da mirnim putem pređemo iz socijalizma u kapitalizam. Najomiljeniji Konjičanin bi rahmetli Zulfikar Zuko Džumhur, slikar u duši, a pisac po nervu, hodoljubac - kako ga neke kolege nazvaše po njegovom televizijskom serijalu "Rodoljublja" snimljenom za Televiziju Sarajevo zajedno sa rediteljem rahmetli Mirzom Idrizović. Dobro se sjećam kad je Zuko 1989. godine umro u Beogradu da je "Politika", u kojoj je proveo najveći dio radnog vijeka, donijela tu vijest u dvije rečenice zaključujući je činjenicom da je umjetnik sahranjen u Konjicu po šerijatskim običajima.

Još jednog velikog umjetnika dao je Konjic - slikara Lazara Drljaču, koji osta samotnjak u Borikama gdje ga po vlastitoj želji i sahraniše, daleko od grada i galerija.

U gradu i njegovoj okolini stasalo je još dosta poznatih ličnosti, ali u plejadi velikih nezaboravan je rahmetli Kasim Prohić, filozof modernih opservacija, koji rano ode sa ovog dunjaluka.

Konjic je nepresušno vrelo i pravi izazov za svakog pisca. Bogatstvo povijesnih činjenica, satkano u raznovrsnim spomenicima, daje poseban rakurs sagledavanju vrednota ovog neobičnog grada. Susretljivi i gostoljubivi njegovi stanovnici - sa posebnom mješavinom (više) hercegovačkog i (manje) bosanskog mentaliteta - zapravo su svjedočenje o neuništivosti bitisanja i opstojnosti ovdašnjeg čovjeka kroz stoljeća.