Čehajić, Raif

Dok sam se sredinom novembra 2000. godine u jutarnjim satima automobilom spuštao sa Karaule prema Kladnju, topli povjetarac se po asfaltu poigravao sa već osušenim bukovim i jasenovim lišćem, ponekad ga bacajući na haubu automobila. Neobično topla je prva polovina novembra ove godine, kao i ovaj dan. Prolazeći kroz ovaj kraj ni tada nisam propustio priliku a da ne svratim u motel "Jelen" na ulazu u Kladanj i uz pucketanje bukovih kladića iz kamina popijem bosansku kahvu.

Senada Čamdžića, vlasnika objekta tog jutra nisam zatekao u motelu. Konobar mi reče da je u gradu. Svoju jutarnju kahvu pilo je još desetak gostiju koji se na proputovanju do Sarajeva ili Tuzle odmaraju u "Jelenu".

Po navici dosta putnika svraća u ovaj poznati ugostiteljski objekt, koji je otprilike na pola puta između Sarajeva i Tuzle. Čamdžići ih dočekuju srdačno: Senad u "Jelenu", a drugi brat u mesnici koja zbog lošeg standarda stanovništva i male potražnje za mesom trenutno ne radi. Treći brat u gradu drži zlataru a nedavno je podigao i pogon za izradu zlatnog nakita, pa sada ima više posla nego ranije.

Samo stotinjak metara niže od "Jelena" Čamdžići su 2000. godine otvorili i drugi, novosagrađeni motel pomalo neobične, ali moderne arhitekture i dali mu naziv kakav mu i priliči - "Amerika". U njemu je manje gostiju nego u "Jelenu" iako je atraktivniji. Ipak, tradicija je jača od bilo kakvih modernih trendova.

Sišao sam u grad. Na parkingu srednjovječni čovjek sa akreditacijom RVI (Udruženja ratnih vojnih invalida) naplaćuje parkiranje automobila jednu marku. Reče da se zove Huso i da je prije deset godina radio u tvornici namještaja u Kladnju koja je propala za vrijeme rata. A njemu valja živjeti sa porodicom makar i od ove minimalne plaće. Uz to, veli mi da - osim "Šumarstva" - u Kladnju nijedna druga državna firma ne radi, jer su u ratu opustošene i uništene, a i one koje su opstale nemaju posla.

Kladanj se pribio uz rijeku Drinjaču, koja izvire negdje gore, u vrletima Konjuh-planine, blizu izvora muške vode. S obje strane rijeke bosanske kuće i zgrade novije gradnje. Neke su već obnovljene od ratnih oštećenja, a druge radnici obnavljaju, što se vidi i po velikom kranu u ulici Borisa Kidriča.

Zgrada Općine je renovirana koju godinu prije, a minulog ljeta uljepšana je kao i trg ispred njenog ulaza. Od glavne ulice mermernim pločama ukrašena je dva metra široka staza i niska podzida u vidu ograde pa na momente bijesnu svojim sjaje na škrtom suncu. S desne strane prema Općini stoji bista heroja Akifa Šeremeta, a u produžetku staza se račva desno prema ulazu u zgradu Općine i lijevo na sporednu ulicu. Na tom raskršću je nešto veći spomenik borcima (šehidima) palim za Bosnu i Hercegovinu, a lijevo nešto manji spomenik partizanima sa crvenom petokrakom.

Krećem glavnom ulicom uzvodno. Ispred prodavnice "Selma" izložena tekstilna roba, ali kupaca nema. Do nje u staklarskoj radnji majstor natenane ustakljuje omanji prozor. Kafei "Galerija" i "Amadeus" zjape prazni. Malo dalje uz glavnu ulicu ponosno stoji pomalo neobična kamena džamija u obliku kocke, čiji je krov lijepo i veliko kube.

Prelazim na desnu obalu Drinjače preko jednog od dva mosta udaljenja sedamdesetak metara jedan od drugog u ulicu Borisa Kodriča. Pred trgovačkom radnjom "Meli", vlasništvo Halilovića, stoji stariji čovjek čija kćerka vodi radnju. Na moje pitanje ima li posla, odgovara:

- Kakva su kokuzna vremena, dobro je! - i nastavlja: - Ovdje malo koje preduzeće radi. Dok su u Kladnju boravile jedinice SFOR-a, upošljavale su 350 naših ljudi a i zarađivalo se dobro. Vidjelo se to i po prometu u radnjama i kafanama. Danas ni toga više nema. A prije rata samo preduzeće "Drinjača" je zapošljavalo hiljadu duša. U ovoj ulici dosta je granapa i poneka ćevabdžinica. Pred onim drugim mostom ispred "Grila" za četiri stola sjede po dva-tri gosta i pred njima piće. Eglenišu nešto glasnije između i preko hastala. I u ovoj, a i ostalim ulicama u centru grada dosta je besposlenog svijeta.

Malo dalje, na autobuskoj stanici sedam-osam autobusa kao da su tu danima. Putnika nema ni u njima, a ni na peronima. Naspram autobuske stanice je hotel "Bosna", u kome sam bio proljetos kad me ugostio njegov direktor Ahmo Gogić.

Tada smo razgovarali o perspektivama razvoja turizma u Kladnju, jednoj od pet općina u Tuzlanskom kantonu koja je proglašena od izuzetnog značaja za razvoj ove privredne djelatnosti. Poredeći sadašnje stanje kladanjske ekonomije sa proljetnim, ništa se nije bitnije izmijenilo. I dalje Kladanj u svom razvoju ima najveću šansu upravo u turizmu.

Prije tri decenije u Konjuh-planini je otkriven izvor muške vode, pa je tada ova neobična i zdrava voda, posebno za muškarce, privlačila goste. Pred rat sve je zamrlo. Ahmo Gogić mi je rekao da je jedan austrijski biznismen pokazao veliki interes za ulaganje kapitala u otvaranje punionice muške vode na samom izvoru. Ne znam šta je bilo od te ideje. Hotel na Konjuhu, istog imena kao i voda, danas privlači isključivo sportiste iz naše države koji na početku svake sezone snagu prikupljaju upravo na tim terenima.A šta je sa ostalim vidovima turizma? Prema riječima turističkih radnika Kladnja, i ti vidovi imaju šansu, samo što nema svježeg kapitala za gradnju kapaciteta. Vrlo interesantna je Djevojačka pećina, najveće dovište u Bosni odmah iza Ajvatovice. Nije za zanemarivanje ni Berova pećina bogata stalagnitima, stalagtitima i draperijama, samo je treba urediti i ponuditi na turističkom tržištu.

Sve bi bilo drugačije u Kladnju kad bi ovdje stigao kakav strani investitor i uložio novac za pokretanje i turizma i ostale privrede. No za sada sve ovdje tavori, pa i turizam.

Iz Kladnja me na putu prema Tuzli ispraća ista kasno-jesenja slika. Iza povećih oblaka povremeno se ukaže blago i više škrto sunce, a vjetar kroz ogoljele krošnje drveća na obroncima pored ceste svira jesenju sonatu.