Čehajić, Raif

Ekši su je, kažu starosjedioci, bio prvobitni naziv današnjeg Kiseljaka. U te dvije riječi, prevedene na naš jezik, krije se zapravo kisela voda, koju je kasnije neki lingvist pretvorio u jednu - kiseljak. Tako - ako je vjerovati predanju - Kiseljak dobi svoje ime, koje nosi, evo, do današnjih dana. Na mjestu današnjeg grada, kažu historičari, postojalo je naselje još u srednjem stoljeću, a ovu njihovu konstataciju potvrđuju i mnogobrojni stećci nađeni u okolini grada.

Kiseljak se proteklih stoljeća razvijao zahvaljujući izvorištima mineralne vode, po kojoj je postao poznat i u svijetu. Sve je ovdje do unazad tridesetak godina bilo u znaku kiseljaka, pa se na toj osnovi razvio banjsko-lječilišni centar. Priroda je ovdje stvorila stare eruptivne stijene u kojima se voda u proticanju obogaćuje raznim mineralima, što joj daje osobine prirodne mineralne vode. Njeno svojstvo pomaže ljudima da žive zdravije (vjerovatno i duže). Na istraživanju ove prirodne vrijednosti u gradu i okolini dosta je radio danas pokojni geolog Bač.

Sarajevski kiseljak, kako je pravi naziv mineralne vode, inspirisao je čak i poete da pjevaju o njemu. Tin Ujević, poznati bohem sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća pjevao je o sarajevskom kiseljaku na ovaj način:

"Ko je bio veseljak
Pa pio vino
Neka pije kiseljak
Ozdravit će fino."

Proslavljeni muzičar iz ovog kraja, sa Paleža, pokojni Jozo Penava također je bio inspirisan i mineralnom vodom i Kiseljakom te je napisao poznatu poskočicu o ovom gradu, a nekadašnji austrijski konzul u Sarajevu Otto Blou je pisao: "Kisela voda se izvozi u Dalmaciju i Štajersku. U Kiseljaku se spravlja veoma ukusan kruh s kiselom vodom (kiseljačke pogače)."

Vlado Jurešić, direktor "Sarajevskog kiseljaka", preduzeća koje decenijama flašira i prodaje na tržištu čistu mineralnu vodu, pričao mi je da je još 1891. godine kiseljak stigao čak u Indiju.

Neosporna je, dakle, uloga i značaj mineralne vode u prepoznatjivosti i trasiranju pravaca razvoja ovog grada. Blizina Sarajeva (tridesetak kilometara) određivala je i naslonjenost i povezanost Kiseljaka sa glavnim gradom BiH, pa ne samo da je mineralna voda u svom nazivu nosila epitet sarajevski već su i kiseljak i ljepota okoline privlačili Sarajlije na odmor upravo ovamo.

Smješten na važnom raskršću, gdje se ukrštavaju svi putevi srednje Bosne (Visoko, Sarajevo, Kreševo, Fojnica, Busovača i Travnik), i na tri rijeke (Fojnici, Kreševici i Lepenici), Kiseljak odaje svu svoju pitoresknost i očaravajuću privlačnost. Od njega su tu prirodnost poprimili i njegovi stanovnici, ističući se u svojoj ljupkosti i šarmu, čime - uz ostalo - privlače turiste.

No, nadolazeće industrijsko doba je pomalo potisnulo turizam u sjenu, a razvoj industrije i trgovine gradu nametnuo nove običaje, standarde i pravce razvoja. Ipak, turizam je uspio da odoli naletu industrije, ali se s njom hrvao u nešto izmijenjenim okolnostima. "Dalmacija", jedini hotel do rata, ostala je okosnica razvoja ove djelatnosti, ali su istovremeno nikli mnogi privatni ugostiteljski objekti koji joj konkurišu. Uz "Dalmaciju" redaju se i moje posjete ovom gradu početkom sedamdesetih godina da bi sudbinom odabira životnog saputnika od tih godina praktično postao (privremeni) stanovnik Kiseljaka.

Upoznajući bolje grad, otkrio sam zapravo sve njegove čari i ljepote, diveći im se kako su se smjenjivala godišnja doba. U proljeće sam šetao parkom uz Lepenicu i produžavao kroz tadašnji voćnjak ispod "Dalmacije" do Kiseljačića podno Paleža, a odatle se peo do Gornjeg Paleža i silazio ponovo do Parka. Uvečer sam odlazio sa rahmetli Selverom Pašićem, advokatom i muzičarem a mojim susjedom, na piće u hotel ili neki od kafića na Kreševskoj cesti. Ljeti sam sa drugim susjedima (Safetom, Antom i rahmetli Vejsilom) sjedio u hladovini naših dvorišta ili u parku, a zimi odlazio na vrelo u gradu da natočim mineralne vode ili odsjedao u kafani "Putnik".

Predio u kome sam osamdesetih godina sagradio kuću (u Banjskoj ulici blizu pješačkog mosta, što je već kraj šetališta) izgledalo mi je tih godina pravi dženet za odmor. Blizina Lepenice i parka, bez buke automobila, činili su mi mir i ugođaj kakav se rijetko gdje može susresti u gradu. Miris iscvalih platana i bagrema s kraja proljeća opijao mi je dušu, a drvored zaklanjao od buke s glavne prometnice.

Dolaskom devedesetih godina i za agresijom na Bosnu i Hercegovinu, moj raj za odmor poprima drugačija obilježja. Nadolazeći ratni val potpisnuo je iz svijesti moju fascinantnost o ovom dijelu grada i usađivao sve više brigu za sudbinom. Početkom 1993. događaji sa nacionalnim predznakom odredili su punih šest godina moje odsustvovanje iz vlastite kuće u Banjskoj ulici i u nju doveli neke druge stanare.

A za tih šest godina Kiseljak je poprimio druge i drugačije konture. Grad je na mjestu nekadašnje pijace i stare zgrade Općine dobio novu modernu višespratnicu i administrativno-zanatski centar, a ulica od Hrvatskog doma do stadiona pretvorena u buvljak, na kome svoje nadnice zarađuju izbjeglice i prognanici prodavajući sve i svašta.

Po centru i periferiji nikle su nove kuće, veliki i mali poslovni objekti i kao da se sve u gradu pretvorilo u trgovinu i trgovce. Privatni biznis je poprimio neslućene razmjere. Ulice pretrpane automobilima odjednom su postale pretijesne, ugostiteljski objekti puni gostiju, a neka nova generacija Kiseljačana meni je nepoznata i nepristupačna. Nekada miran grad pretvorio se u bučnu i pretijesnu sredinu nepristupačnu za moju komunikaciju s njom. One predratne poznanike rijetko viđam, a kad se i susretnemo, nema više one srdačnosti. Iza pozdrava ostaje duboka i neobjašnjiva praznina i tajac.

Novi i stari Kiseljačani žure za vremenom nastojeći uhvatiti što brži korak sa biznisom, dok oni besposleni (penzioneri) nalaze sebi drugo društvo.

Novo vrijeme i novi običaji - reklo bi se u najkraćem.

U prošlosti Kiseljak je dao nekoliko poznatih imena čije su znanje, stručnost i popularnost prešli granicu ovog kraja. Pored već pomenutog pokojnog Joze Penave, koji je stvarao muziku u srcu Bosne, svojim umijećem su se isticali još Tomislav Jurešić, koji je u prethodnom režimu bio i republički ministar, a danas je najpoznatiji Kiseljačanin političar i profesor Ivo Komšić. Naravno, grad je dao i niz drugih poznatih ličnosti ne samo ovom kraju već i susjednoj Republici Hrvatskoj. U ratnom periodu svojim djelovanjem u nacionalnom hrvatskom korpusu dva Kiseljačanina su dostigli neslućene visine, ali zbog sumnje da su počinili ratne zločine stavljeni su na listu Haškog tribunala: Tihomir Blaškić i Ivica Rajić. Za njih Krležina misao da su bosanskohercegovački Hrvati bliži svojim susjedima Muslimanima i Srbima nego onim u Hrvatskoj nije značila realnost, jer su oni zajedno sa nekim ovdašnjim političarima prihvatili velikodržavne projekte prvog hrvatskog predsjednika. Hrvatska Republika "Herceg-Bosna" zaživjela je u ratu u Kiseljaku, kao i u još nekim gradovima srednje Bosne. Dotadašnja pupčana povezanost Kiseljaka sa Sarajevom je tada preko noći prekinuta, a sve aktivnosti usmjerene prema Mostaru i Zagrebu.

Ipak, ponovno vraćanje Kiseljaka na njegovu upućenost ka Sarajevu, kao centru Federacije BiH, danas je neosporna a očituje se - uz ostalo - i u regrutovanju kiseljačkog kadra u federalne organe, što potvrđuje tezu o nužnosti suživota i upućenosti ovdašnjih naroda jednih na druge. Nije samo u pitanju obnašanje vlasti već i povezanost u poslu, školovanju pa i cjelokupnom životu. Interesi o održavanju nacionalnog identiteta i vjerske tradicije ali i tolerancije, bar sada - nakon nepotrebnih oružanih sukoba - postali su primarni u međusobnim odnosima Bošnjaka i Hrvata, a vrijeme bezrazložne mržnje je vjerovatno iza nas.

Kiseljak jeste danas ljepši nego što je bio prije deset godina, ali je u tom nekontrolisanom brzom razvoju skupo platio danak neplanskog hoda. Njegova ljepota, satkana na čistoj, zdravoj i nenarušenoj prirodi, izgubila je balans u trci za biznisom. Zato njegovo osnovno opredjeljenje, vjerovatno ne može biti više samo tradicionalni turizam, nego i neke druge djelatnosti, poput trgovine i raznih usluga, ali u kombinaciji sa turizmom.

Koliko će u vremenu već obavljene privatizacije njegov kiseljak, koga još uvijek zovu sarajevski, biti prepoznatljiv prirodni proizvod, pokazat će nadolazeće razdoblje.

Pretpostaviti je ipak da će ovdašnja realnost, satkana na narodnoj mudrosti "Sve prolazi, samo kiseljak ostaje" biti i dalje jedna od izreka u ovom gradu.