Čehajić, Raif

U svojoj ljepoti Jajce ima neobjašnjivo očaravajuću privlačnost kojoj čovjek teško može odoljeti. Ko jednom posjeti ovaj grad opije se njegovom ljepotom, poželivši da ponovo u njega navrati i divi se neizmjernom zanosu i ljepoti.

Čime to Jajce očara stranca? Je li to nadaleko čuven Plivin vodopad? Ili možda neizmjerni krajolik kroz koji se s ponosom i prkosom provlače Pliva i Vrbas da bi se ujedinili upravo u ovom gradu? Ili je to Plivino jezero sa neobičnim pejzažima koji se prelijevaju iz šumovite zelene u modroplavu boju vode? Da nije možda gostoljubivost Jajčana?

Ova i niz drugih pitanja decenijama zaokupljuju sociologe i historičare, ali su ostala bez pravog odgovora. A kroz historiju u Jajce su dolazi i svoje odredište nalazili kraljevi i drugi vladari, političari, obični smrtnici zaljubljenici u prirodne ljepote i divili se ovom gradu.

No kako se primicalo 21. stoljeće, Jajce je, kao i njegova okolina, pod naletom i sumornošću prljavih tehnologija i drugih neizmjernih opasnosti postajalo ugroženo. Prvo je nestao atraktivni voz "ćiro", koji je krivudajući i dahćući kroz kotline srednje Bosne dolazio u srce grada. Potom se u gradu i okolini počela širiti prljava i zagađujuća industrija rušeći prirodne ljepote, a onda je zavladao nacionalni i nacionalistički lobi koji je nekim Jajčanima privremeno oduzeo pravo na njihov zavičaj.

Jajce, ipak, odolijeva svim tim necivilizacijskim pojavama, često izlazeći iz njih ranjeno, oboljelo i manje lijepo, ali se ne predaje ostajući stoljećima grad kraljevske habitacije i "kontinentalna Venecija", kako su ga zbog njegovih ljepota na vodi zvali putopisci. Grad, koji je osnovao vojvoda Donjih krajeva Hrvoje Vukčić, stolujući kratko u njemu, od 1423. godine, posta stalno mjesto bosanskih kraljeva. Prolazeći scile i haribde, odolio je svim vremenima i neprijateljima, prkoseći im do danas.

U Jajce sam počeo dolaziti ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća kao srednjoškolac posjećujući Muzej AVNOJ-a (koji danas kao institucija, kažu, ne postoji) i podzemni grad-katakombe, odlazeći do Plivinih jezera da bih se u okupao u njegovoj modroplavoj vodi. Silazio sam i pod vodopad da bih na svom licu osjetio najsitnije kapljice rasprskavajuće Plivine vode i posmatrao kroz tu mrežu od kapljica nesvakidašnju dugu. Onda je u Jajce "došlo" (ne sjećam se tačno) svjetsko ili evropsko prvenstvo u kajaku na mirnim vodama kad sam sa prijateljima u razapetom šatoru proveo nekoliko dana na Jezeru, uživajući u čarima takmičenja u kajaku.

Sedamdesetih godina sam posjećivao grad službeno u društvu profesora, kolega i eksperta za medije da bih slušao predavanja o tome kako poboljšati informisanost radnih ljudi i građana i obilazio pogone tadašnjeg privrednog džina - "Elektrobosne".

Zavolio sam toliko grad da ni ljeti, kad sam se odmarao, nisam mogao bez njega. Dolazio sam na Jezero na kupanje. Sa društvom sam se obično odmarao kod čuvenih vodenica, danju se kupao i sunčao, a naveče obilazio grad i njegove znamenitosti.

Tako sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu. Onda me u novembru 1992. godine potresla (ni do danas do kraja razjašnjenja) tragedija Jajčana kad su pod najezdom agresora (a možda i političkim igrama nacionalnih vođa) napustili svoj grad . Sticajem okolnosti susreo sam na putu od Travnika prema Zenici nepreglednu kolonu putničkih vozila, traktora i zaprežnih kola kako odlaze iz Jajca. Ni sami Jajčani nisu znali svoje odredište. Najveći broj njih se tada skrasio privremeno u Travniku, Zenici i Kaknju. Zadesila ih je sudbina kao većinu stanovnika Bosne i Hercegovine tih mjeseci i godina. Jajce je okupirano, a njegovo pučanstvo krenulo u izbjeglištvo - od Travnika i Zenice do Njemačke, Kanade i Australije.

Dosta Jajčana se danas vratilo u svoj grad čija ljepota ne sja onim ranijim blještavilom.

Vodopad je - usljed ljudskog nemara i nebrige na nekoliko mjeseci 1995. godine nestao - sada ponovo simbol grada, a Vrbas i Pliva češće huče tužnu nego veselu pjesmu. Većina Jajčana je danas nekako više potištena, jer mnogi od njih nemaju posla u svojim firmama ili su one nestale sa tržišta, a oni koji rade za minimalnu i neredovnu plaću teško preživljavaju ove poslijeratne godine.

Kroz Jajce sam nakon rata prvi put prošao u ljeto 1996. i onim što sam vidio bio sam razočaran, kao i njegovi stanovnici. Bol i tuga za nekadašnjom ljepotom grada, koja je tada gotovo iščezla, ispunili su moje srce.

Kasnije sam svake godine na putu ka Bihaću najmanje jednom prolazio kroz grad, ali nisam imao ni volje ni snage da zastanem i potražim nekadašnja tako draga mjesta na kojima sam ljeti uživao. Ipak, jula 2000. godine odlučio sam da sat-dva odmorim na Jezeru. Iz pravca Mrkonjić-Grada dočekao me razrušeni hotel "Jajce". Malo dalje na raskršću puteva prema hidroelektrani i gradu, tu gdje je nekada bio kamp, otvoren restoran "Plaža", U njemu nema gostiju. Malo dalje zelenilo na obali Jezera i prostor prikladan za odmor. Odlučio sam da zastanem baš tu.

Prilaz obali Jezera pomalo nepristupačan, a ostaci otpadaka od ranijih gostiju ukazivali su na nemar. U plićaku Jezera razbijene staklene flaše i konzerve od pića i poneki komad namještaja. Očito, nije to bilo mjesto za odmor, ali me vrućina u putu i hladovina topola mamila u svoje okrilje. Zadržao sam se tu desetak minuta, a onda autom krenuo obalom Jezera. Želio sam vidjeti vodenice. Podobro devastirane, teško su se uočavale u gustom šipražju. Shvatio sam da ovdje turizam, ni pet godina nakon završenog rata, nema izgleda za razvoj. To su mi potvrdili kasnije u gradu i neki slučajni prolaznici starosjedioci Jajca.

Nisam imao volje ni šetati gradom i jednostavno sam zažalio što sam uopšte odlučio razgledati grad i svoju predratnu pomalo idiličnu sliku o njemu pokvarim ovom šetnjom. Obnovljene zgrade, kafane i prodavnice odavale su sumornu sliku poslijeratnih godina, kao i u većini naših gradova. Slučajno sam na ulici susreo nekadašnjeg direktora hidroelektrane Midhata, pozdravio se s njim i izmijenio nekoliko konvencionalnih rečenica, a onda potražio svog starog poznanika Asima Gradinčića, koji je sada ovdje predsjednik Privredne komore Srednjobosanskog kantona. Nisam imao sreće da ga nađem u kancelariji.

Sjeo sam u auto i otišao u nekoliko preduzeća želeći porazgovarati sa njihovim menadžerima. U "Šedincu" neki novi rukovodioci meni nepoznati, kao i u "Energovinvestovoj" tvornici koja se sada zove "Metaloinvest". U "Elekrobosni" me direktor primio samo nakratko više iz kurtoazije nego želje za upoznavanjem.

Boravio sam i u jednom selu iznad grada, u Divčanima, gdje su dva naš gastarbajtera uložila kapital zajedno sa Rudnikom boksita i sagradili tvornicu aluminijskih felgi "Jajce alloy wheels". Njen direktor Miroslav Leko veli da sve što naprave izvozi u Njemačku. Svratio sam se i do autobuske stanice i u kafani popio piće. Stanica je djelovala pusto: ni putnika u njoj a ni autobusa. A nekada su i autobusi i putnici ovim pravcem krstarili kao na najfrekventnijoj evropskoj magistrali.

Pošto sam bio u cajtnotu sa vremenom, nisam ni obilazio kulturno-historijske spomenike. Možda je i bolje, jer o njima imam staru predstavu koja budi lijepe uspomene. A želio sam da obiđem srednjovjekovni grad i katakombe i tako se podsjetiti na srednjovjekovnu historiju Bosne i ovog kraljevskog grada. Umjesto toga krenuo sam u pravcu Donjeg Vakufa uvjeren da ćemo ipak shvatiti sve vrednote našeg kulturno-historijskog blaga, pa i ove u Jajcu, te se okrenuti njihovoj revitalizaciji. Čuvajući ih, čuvamo i svoju prošlost i opstojanost.

Nadam se da će Jajce uskoro povratiti privremeno potamnjeli sjaj svoje ljepote i zasjati kao u najbolja vremena.