Čehajić, Raif

Sparina je pritisnula Gradačac tog augustovskog utorka 2000. kad sam u kasno popodne, umoran od puta, sa kolegom Džemom Raljevićem stigao u ovaj grad. Teški crni oblaci, puni kiše, lijeno su kružili okolinom, ali pljusak nikako da osvježi suhi zrak. Umjesto toga povremeno bi se, samo nakratko, iza oblaka pojavilo sunce.

U predvečerje sa balkona banje "Ilidža" posmatram panoramu Gradačca. Na pitoresknim brežuljcima načičkane su bosanke kuće, stare ali i nove arhitekture, a na prelazu brežuljaka priroda pomalo poprimila jesenji kolorit. Čini mi se da ni na jedan grad nisam imao takav panoramski pogled.

U Gradačcu sam prvi put i ovo osmatranje grada čini mi se kao otvaranje prve stranice nepoznate i zanimljive knjige koju želim iščitati nadušak. S nestrpljenjem očekujem razgledanje ulica, kafana i susrete sa Gradačanima. Kažu, Gradačac je grad prepoznatljive bosanske arhitekture i stoljetne tradicije.

O ovom gradu sam dosta slušao i čitao, o njegovoj interesantnoj povijesti. Uostalom, došao sam u njega radi jedne od tih tradicija - sutrašnjeg otvaranja Sajma šljive. Tako se zapravo zvala ova međunarodna manifestacija stara skoro tri decenije, da bi prošle godine proširila svoju namjenu i prerasla u Sajam poljoprivrede i prehrambene industrije. Uz ovaj naziv i dalje je zadržala svoj tradicionalni - Sajam šljive.

Da nije bilo rata u Bosni i Hercegovini, ove 2000. godine sajam bi premašio 30 održavanja. Ovako, to je zapravo 27. po redu.

Sajam je samo jedna od tri prepoznatljiva simbola grada. Druga dva su su Tvrđava ili kako je Gradačani zovu Kula Husein-kapetana Gradaščevića (Zmaja od Bosne) iz davne prošlosti. Oklopni voz, treći simbol Gradačca, iz bliže je (ratne) historije.

Na Kulu Husein-kapetana Gradaščevića peo sam se istog dana kad sam i stigao u grad. Sa svojim kolegom prošetao sam kroz Gradačac, prošao kroz park, pored biste dvojice znamenitih Gradačana - Hasana Kikića i Josipa Šibera i uz široku krivudavu ulicu popeo se na kulu, koja dominira i gradom i okolinom.

Noć se već počela spuštati nad gradom kad smo stigli do kapije. Ne znam da li zbog održavanja tradicije uoči početka sajma ili sasvim slučajno, ali desetak djece je na kuli palilo vatru koja je nakratko blještala u sumraku.

Stolovi na kuli su bili prazni i sa osobljem kafane nas dvojica smo bili jedini posjetioci. Pio sam sok i razmišljao o znamenitom Husein-begu Gradaščeviću, kapetanu koji uđe u legendu i ostavi iza sebe ovu starogradsku ljepoticu koju su - kako tvrde naučnici - gradili majstori triju epoha: staroslovenske, rimske i turske. Bio je to, tvrde historičari, posljednji kapetan Gradačca, Bošnjak koji 1831. godine na oglušavanje sultana Muhameda II da dadne autonomiju Bosni i Hercegovini (po ugledu na Srbiju), podignu ustanak protiv Turaka. Poznat i pod imenom Zmaj od Bosne, okonča dramatično u Carigradu, ali je ostao metafora Bosne.

Iza njega su, eto, ostala djela, poput ove kule, ali i porodična kuća Gradaščevića koja se i danas doima veličanstveno, makar bila pretočena u historijski spomenik. U nju nisam ulazio, jer nisao imao vremena, ali sam u dva navrata u prolazu iz auta uočio svu njenu ljepotu i ponos Gradačana.

Ništa manje me se nisu dojmila ni dva ostala spomenika: Sahat-kula i džamija Husejnija.

Putniku namjerniku treba mnogo vremena da provede u gradu da bi shvatio da u Gradačcu ljudi posvećuju puno pažnje održavanju kulturao-historijskih spomenika i da su te znamenitosti njihov ponos. Uostalom, Gradačac ima stoljetnu tradiciju u kulturi. Najizrazitiji primjer je manifestacija "Kikićevi susreti", koji su do rata održavani svake godine, a priprema se ove godine i njihovo obnavaljanje. Zar nije hvale vrijedna i činjenica da su u ovom gradu rođeni još i književnici: Ahmed Muradbegović, Mirko Marjanović, pa Mustafa Novalić te vajar Ibrahim Bilajac.

Gradačac ću pamtiti i po dva vještačka jezera smještena gotovo u samom centru grada, prvobitno namijenjena da zaštite grad od poplava, a sada predstavljaju dobru osnovu za razvoj turizma. Najednom od njih boravio sam noću, uživajući u sjeni mjesečine na njegovoj vodi i slušajući sevdalinke. Uvjerio sam se da će možda već naredne godine ovdje oživjeti turizam, jer jedan poduzetnik je na obali jezera započeo gradnju hotela. Dolazit će vjerovatno turisti na jezero i odmarati se uživajući u prelijepom ambijentu.

Po još jednom specifikumu pamtit ću zasigurno Gradačac: prvom danu, tačnije noći za vrijeme održavanja sajma. Hiljade ljudi (svih uzrasta) izađu te noći na glavnu ulicu i šetaju jedući sladoled i kokice i ispijajući raznovrsna pića u kafanama i baštama. Odavno nisam vidio više šetača na jednoj ulici. Ona tada postaje pretijesna za sve. Vri kao u košnici. To je, kažu mi domaćini, jedna od tradicija koju decenijama održavaju u Gradačcu.

Boravio sam prije gradačačkog na mnogim našim i inostranim sajmovima, ali ovakvu dobru organizaciju privredne manifestacije malo gdje susretoh. Ljubaznost nije izostala ni u ugostiteljskim objektima, ni u prodavnicama, a ni na drugim mjestima.

Po mnogočemu Gradačac korača krupnim koracima ka evropskim standardima. Zbog svega rečenog, ali i ljepote grada, čovjek jednostavno poželi da se ponovo nađe u njemu.