Čehajić, Raif

U Goražde, grad sa oko 22.000 stanovnika u predratnom periodu (sada koju hiljadu više zbog dolaska u njega izbjeglica i raseljenih osoba iz susjednih opština: Rogatice, Višegrada, Foče, Čajnića i Sokoca), može se stići iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine iz dva pravca: preko Romanije (iz pravca Rogatice) i preko Tjentišta (iz pravca Foče). U njega sam doputovao preko Romanije iz jednostavnog razloga što je to kraći i - kako su mi rekli oni koji su ovih dana ovamo putovali - boljim putem.

Tog prohladnog i maglovitog pretposljednjeg novembarskog jutra 2000. godine automobilom sam se prvo peo (na momente zaleđenom) Hrešom, potom prolazio kroz pravi snjegoviti i zimski ambijent na Romaniji, maglovitim Glasincem, te sumornom Rogaticom, da bih se od raskršća puteva prema Foči i Višegradu uputio desno preko mosta. Put do Goražda je vodio uz lijevu obalu rijeke. U Kopačima sam na dva mjesta prošao pored desetak tek sagrađenih i neuseljenih (vjerovatno izbjeglicama namijenjenih) bijelih, malih kuća.

U Goraždu, najistočnijem gradu Federacije Bosne i i Hercegovine, udaljenom devedesetak kilometara od Sarajeva, dočekalo me pomalo maglovito i na momente sunčano kasno jutro. Centar grada izgledao je prilično živo sa dosta prolaznika. U kafanama i prodavnicama, koje su i ovdje najbolje mjerilo ukupnog ekonomskog stanja (ali ne i blagostanja), nije bilo baš mnogo mušterija. Po televizijskim i novinskim storijama o ratnom razaranju grada, očekivao sam veću porušenost od one sa kojom sam se susreo. Ustvari, u strogom centru, pa dijelom i na periferiji, dosta objekata je obnovljeno, ali se na nekima primjećuju tragovi granata. Rezultat obnove grada je zasigurno i trenutno prisustvo u njemu pet-šest humanitarnih organizacija, reče mi jedan prolaznik.

Razgovor s Goraždanima o njihovom gradu u većini slučajeva započinje i završava se njihovom konstatacijom: zaboravljeni smo i od federalne i državne vlasti - nema finansijske pomoći, zapošljavanja, izgradnje puta prema Sarajevu i sl.

Prvo sam otišao do nekadašnjeg hotela "Gradina", na čijem ulazu i danas stoji napis B-kategorija. U tom dijelu grada, u odnosu na druge obnovljene objekte, hotel vraća čovjeka u ratno doba - gotovo da je sav devastiran. Na trgu, do nekadašnjeg njegovog ulaza, gomile iscijepanih drva složene u kupole, kao i na obližnjim balkonima zgrada, upozoravaju da je zima na pragu. S lijeve strane ulaza u hotel je mesnica "Pašić", a s desne prodavnica prehrambenih proizvoda. Poneki kupac se vidi u njima. U dijelu prvog sprata hotela, u jednoj od nekoliko obnovljenih soba, sada pretvorenih u kancelarije građevinskog preduzeća "Drina", susrećem direktora ove firme Niaza Dugovića. On mi veli da su se tu uselili jer je njihova direkcija odmah na početku rata spaljena granatama. Ne žali se mnogo direktor na nedostatak posla već na naplatu urađenoga, objašnjavajući kako je našao donatora za obnovu prvog sprata hotela, čiji je vlasnik upravo "Drina". Ali, veli on, ništa nam to ne znači bez obnove cijelog objekta.

U najvećem goraždanskom preduzeću - "Pobjedi", koja je pred rat brojala oko 3.000 radnika, a sada u sve tri firme iznikle iz nje ne radi ni trećina od predratnog broja radnika. Na kapiji, oblijepljenoj plakatima privatizacijsko-investicionog fonda BIG, koji poziva radnike da upišu svoje certifikate u njega, jer upravo on garantuje njihovu nominalnu vrijednost, pa i nešto uvećanu kroz pravo ulaganje, portir me upoznaje sa mladom radnicom "Gomasa" - Jasminkom. Ona mi reče dva apsurda: prvo svoj lični, a onda goraždanski. Samohrana je majka jednog djeteta, veli i dodaje kako kao referent radnih odnosa u "Gomasu" radi po četiri sata dnevno i za to mjesečno dobija plaće 80 maraka. Njena kćerka studira u Lincu (Austrija) i sama se finansira (a nešto i majci pošalje), jer tamo radi kao prevodilac bosanskog jezika.

Drugi apsurd Jasminka objašnjava ukratko: "Gomas" je prošle godine otvorio pogon za proizvodnju eksera i samo koji dan nakon svečanosti - zatvorio ga!

Nešto kasnije direktor ovog preduzeća Pezo lošu poziciju firme na tržištu ilustruje ukupnim stanjem: posla nema, konkurencija je jaka i nelojalna, velika besparica i uz sve to u ovoj godini radnici su bili u štrajku šest-sedam mjeseci. Kako onda stati na sigurne noge - pita se direktor.

Ima, međutim, firmi u Goraždu, pa i u krugu "Pobjede", koje uspješno posluju. Jedna od njih je "Gineks", koji se bavi namjenskom proizvodnjom. Njegov prvi čovjek Jusuf Hubijer hvali se izvozom u nekoliko zemalja.

O dobroj poziciji privatnog preduzeća "Bekto-international" na stranom tržištu govorio mi je njegov direktor Ahmo Adžović, otkrivajući poslovnu strategiju firme - da uskoro dođe do vlastitog proizvoda.

U Goraždu se osnivaju i nova preduzeća. Prošle godine je Vlada Holandije donirala opremu za proizvodnju i preradu mlijeka 150-torici ovdašnjih farmera, a Vlada Kantona obezbijedila milion maraka za izgradnju objekta, pa tako nasta privatna mljekara "Milgor". Njen direktor Fahrudin Kožo, mlad stručnjak, počastio me vlastitim proizvodima: sirom "gauda" i jogurtom, čiji je kvalitet ravan holandskom, jer se po licenci Holanđana i proizvode.

U potrazi za smještajem upoznao sam Abduselama Sijerčića Pelama, heroja u ratu i privatnog poduzetnika u miru, a donedavno i predsjedavajućeg Općinskog vijeća. Njegov kafe-restoran "Sas" u samom centru grada sastoji se - kako i ime kaže - iz dva dijela: kafane sa kaubojskim vratima na ulazu iz glavne ulice i drugog dijela, restorana sa predivnim pogledom na zelenomodru Drinu, koja se pojavljuje iza blage krivine iz pravca Vitkovića i teče ispod pješačkog mosta prema Kopačima. U restoranu sam zatekao za dva stola strance koji su jeli ribu sa krompirom. Ima nešto u restoranu od glamura, samo ne znam da li taj dojam daju umjetničke slike i veliki klavir u uglu ili prisustvo stranaca.

Pelam mi je telefonom rezervisao jednokrevetnu sobu u svom pansionu "Ambasador", udaljenom odavde stotinjak metara u drugoj, susjednoj ulici. U međuvremenu za sto pristižu (ali ne sjedaju) dva vojnika iz sastava Turskog bataljona sa mlađom ženom prevodiocem i na brzinu sa Pelamom rezervišu mjesta za sutrašnji iftar. Pošto izađoše iz lokala, Pelam mi govori o svojim biznis-planovima u 2001. godini, fokusirajući priču na četiri ugostiteljska objekta koje će ovih dana registrovati kao jedinstveno preduzeće. Spominje potom izgradnju plaže i teniskog terena u neposrednoj blizini "Sasa". Dok priča smirenim i tihim tonom, natenane, značaj riječi pojačava pokretom desne ruke na kojoj je tanka zlatna naruknica i na domalom prstu neobičan prsten sa ukrasnim kamenom. Pridružuje nam se kasnije i Jasminka Šabanović, direktor Općinske turističke zajednice. Na moje pitanje radi li što turistička zajednica odgovara da su u dvije protekle godine goraždanski turistički radnici krenuli sa mrtve tačke i da su ljetos dovodili turiste na splavarenje Drinom te u lov i ribolov. Ipak, odaje mi malu tajnu - ne misli ostati u Turističkoj zajednici, već se diler držaće salon automobila u Goraždu zastupajući jednu našu firmu.

Na recepciji pansiona "Ambasador", smještenoj u samom restoranu, ljubazno me ugostila sredovječna žena koja s ponosom reče da se zove Ljiljana. Kasnije sam saznao da je ona Pelamova supruga. Kad sam ulazio u "Ambasador", sa televizora se oglasio mujezin ezanom najavljujući iftar. Za stolom do recepcije dvije mlađe žene su uzimale kašike i započinjale jesti supu.

Recepcionerka Ljiljana mi je dala ključ od sobe broj 11 na drugom spratu, do koje sam se penjao lijepim stepeništem ukrašenim umjetničkim slikama. Neke su mi bile sumljive umjetničke vrijednosti. Vrata od sobe su bila staklena i zastrta zavjesom s unutrašnje strane. Mala soba ne daje utisak komfora. Iznad ležaja je razastrt veliki, šareni, bosanski ćilim, zakovan na šest mjesta ekserima. Primjećujem da u sobi nema radnog stola ni svjetiljke za rad. Pomalo prljavi zidovi, sa jednom umjetničkom slikom i poklopac na plafonu za izlazak u tavan ukazuju da bi ovo mogla biti rezerva soba.

U ranu zoru probudilo me kukurijekanje horoza. Nešto kasnije se oglasio mujezin sa obližnje džamije najavljujući početak posta.

Vrijeme ramazana se uveliko osjeti u gradu. Pred iftar opuste ulice, a pred teraviju opet ožive na kratko. I u susretanju sa Goraždanima prisutno je poštovanje prema ovoj vjerskoj zapovijedi, iako sam susreo i neke koji su na ulici i u razgovoru pušili cigarete.

Asima Uhotu, prijatelja iz teških ratnih dana i izbleglicu iz Dobrinja kod Visokog, gdje sam ga i upoznao, prema dogovoru susreo sam pred njegovom kućom, tu ispred "Pobjede". Nakon četiri godine ponovo smo se vidjeli i, naravno, eglenisali. Kuću je s vlastitim novcem u potpunosti obnovio u nekoliko faza. Do njegove je veća kuća njegovog susjeda Srbina, koji se nedavno vratio nakon što mu je dio sprata obnovila neka humanitarna organizacija. Dok sjedimo u "Plavom restoranu" u Vitkovićima, čiji konobar reče da je nekada pravio dnevni promet i desetak hiljada maraka, a sada ni pedesetak, pitam Asima vraćaju li se Srbi u Goražde? Njih je pred rat ovdje bilo 28 odsto, kaže mi moj prijatelj i veli da se sada vraćaju najviše stariji. Oni mlađi dođu, predaju zahtjev za povrat imovine, prodaju je i odlaze tamo gdje su živjeli posljednjih godina. Bošnjaci koji su se u ratu skrasili u Goraždu, teško se vraćaju u svoja mjesta. Poneki se vrati u Foču i Višegrad i na tome se sve završava.

Interesuje me kako se Asim osjeća ove četiri godine, nakon povratka u svoj grad, a on pomalo sa sjetom priča da je dosta njegovih predratnih prijatelja poginulo u ratu, neki otišli u druge zemlje, a manji broj njih se ne pojavljuje na ulici. Zato je svoj način života moj prijatelj sveo na posao u Domu zdravlja i porodično okupljanje unuka, kćerki i zetova.

Život u Goraždu se postepeno vraća u neke normalne tokove. Odnedavno je počeo raditi i bioskop, povremeno prikazujući filmove, a Gradska biblioteka je stalno otvorena. Mladi Goraždani i oni sa dubljim džepom okupljaju se u kafanama i restoranima, kojih, kažu, nikad više nije bilo u ovom gradu. Uz pješački most, koji zovu i gradski, uz samu obalu Drine, poredala se četiri restorana jedan do drugog: "Bosanka", "Drina", "Piramida" i "Sas". Iz znatiželje naizmjenično sam zavirio u sva četiri uvjerivši se da je gostiju bilo jedino u "Sasu". Pošto je ovo strogi centar, on odražava i posjetu gostiju ugostiteljskim objektima u toku dana.

Na drugoj strani ulice Branilaca Goražda, gdje su locirani ovi lokali, nešto slično, ali u oblasti trgovine. Prvo je prodavnica "Mouline" sa istaknutim svijetlećim reklamama poznatih svjetskih firmi "Soni" i "Boman", a potom slijede "Harix", pa "Maltenetex" i "Velefarmacija". Ovaj dio ulice, gdje su prodavnice, proširuje se i prelazi u mali trg, na čijem su kraju (ispred "Maltenetexa") dvije klupe a pred njima na pločniku velika šahovska tabla sa pravilno poredanim šahovskim figurama. Oko nje nema nikoga, jer su Goraždani obuzeti ozbiljnijim problemima od pasije za ovom drevnom igrom ratovanja. Četverogodišnje stvarno ratovanje u Bosni im je donijelo nevolje, od kojih se teško oporavljaju, evo, i nakon pet godina primirja. I u prodavnicama je malo kupaca.

Nisam stigao da posjetim omiljene i prestižne kafane u gradu (osim "Sasa"), a Goraždani tvrde da su to "Žaba" i "Zambak".

Dva zanimljiva dana u Goraždu, ispunjena susretima sa ljudima i novim poznanicima, protekla su vrlo brzo. Dok sam napuštao grad, desetak automobila u koloni trubilo je isuviše bučno najavljujući odlazak regruta u vojsku. To je ovdje novi adet, reče mi momak na "Energopetrolovoj" benzinskoj pumpi.