Čehajić, Raif

Fojnicu, tipični bosanski gradić, pohodio sam bezbroj puta, ali nijednom nisam našao vremena da odem do Franjevačkog samostana i razgledam (bar površno) sve blago povijesti Bosne, koje ovdje stoljećima čuvaju franjevci. Ovaj gradić sam posjećivao i službeno i privatno, uvijek u nekoj nepotrebnoj žurbi i nastojanju za što bržim povratkom. Ipak, prilika za posjetu samostanu ukazala se tog novembarskog prohladnog popodneva 1998. godine sa grupom novinara iz Sarajeva.

Dobru uvertiru za posjetu samostanu pripremio nam je u hotelu "Reuma!" Semin Sudžuka, jedan od čelnih ljudi ovog nadaleko čuvenog lječilišta. Govorio nam je o gotovo svim znamenitostima Fojnice, o kulturno-historijskim spomenicima, o privrednom razvoju općine i skorašnjoj izgradnji punionice pitke vode u Požaru, koja će stići - kako mnogi ovdje očekuju - i u svjetske metropole. Nju će piti Evropljani i diviti se njenom okusu (iako hemičari tvrde da voda nema ni mirisa ni ukusa).

Nekada davno, možda i prije tri decenije, iz znatiželje pohodio sam u ovom kraju u čuvene Živčiće da vidim i čujem derviše u kasnim ljetnjim noćima. Za ostatke starih gradova u ovoj okolini - Kozograd i Zvonigrad - čuo sam samo iz priča, a staru Hadžimuratovu te Čaršijsku i Atika-džamiju gledao sam samo u prolazu. Vjerovatno sam prvo trebao obići ove tri džamije, pa tek onda upoznavati Franjevački samostan. No, desilo se zapravo obratno i evo me prvo u samostanu sa kolegama.

Kad sam se popeo na brežuljak gdje upečatljivo i ponosno dominira Franjevački samostan, moj pogled se razasu nad Fojnicom.

- Vrijedilo je popeti se na ovaj brežuljak samo radi ove divne panorame grada - rekoh kolegi Hajdaru Arifagiću.

Pred ulazom u samostan sačekao nas je sredovječni čovjek u zimskoj vindjaci. Kad smo mu se približili, pohitao je prema nama, pozdravio sa "Dobar dan" i pošto smo mu se predstavili, poveo nas u samostan. Bio je to fra Janko Ljubos, gvardijan Samostana. U Fojnicu je, kaže, došao prije godinu dana sa dužnosti iz Bugojna. Nije mnogo pričljiv. Riječi su mu odmjerene i hladne, baš kao što je izgledao naš susret s njim. Uveo nas je na glavni ulaz i poveo dugim hodnicima koji su ujedno i sastavi dio samostanskog muzeja. U dosta oronulim prostorijama razgledali smo rudarsko-geološku zbirku iz okoline Fojnice, zatim narodnu srednjovjekovnu nošnju iz Bosne, razne arhive, na stotine starih knjiga (među kojima su i inkunabule), te grbovnik srednjovjekovnih bosanskih vladara. Fra Ljubos priča kratko, jasno i razumljivo, ali dosta površno - valjda što još nije dovoljno savladao svu historijsku građu samostana i njenu riznicu - pa ga poneko od nas priupita za neki važan detalj. Kaže nam da ovdje leži najmanje 40 tisuća knjiga i još pet tisuća raznih drugih dokumenata. Pitam ga za inkunabule (prve knjige pisane prije 1500 godina, čija je vrijednost neprocjenljiva, pa tražim da mi kaže ima li ih stotinjak? Nema ih toliko, odgovara, ali ima ih nekoliko desetaka. Otvaram neke i razgledam. Prašina se uhvatila na njima, a neke i vlaga pomalo nagriza.

Domaćin objašnjava kako ovo neprocjenljivo bosansko blago o našoj prošlosti postepeno propada od zuba vremena i vlage, naglašavajući da se može desiti svakog dana da pod teretom eksponata drvene grede u zgradi popuste i sprat se sruši. Veli da su fratri slali dopise na sve moguće adrese u državi tražeći da se ovo bogatstvo spasi dok još nije kasno, ali niotkud odgovora ni pomoći.

- Zar ne može pomoći Hrvatsko kulturno društvo "Napredak"? - pitam, a on odgovara da ni to društvo ne pomaže. Novčane pomoći niotkud ni za manje važne stvari, veli.
- A kako onda uspijevate kupiti dnevne i sedmične novine, evo ove? - pitam ga pokazujući na "Hrvatsku riječ", "Dnevni avaz", "Nacional" i druge koje stoje pred nama na stolu.
- Nešto novčanih priloga nam daju vjernici, a njih je sada ovdje malo - kaže pomalo nostalgično fra Ljubos i nastavlja: - Nekada je Hrvata ovdje bilo gotovo šest tisuća, a sada ih je tek nešto više od tisuću.

Obilazimo ostale prostorije i razgledamo eksponate. Kad bi željeli detaljnije sve to razgledati trebalo bi nam nekoliko dana. Primjećujem ukoričene komplete predratnih novina. Na njima tada aktuelne vijesti i druge informacije. Prisjećam se da su kompleti naših novina u Sarajevu izgorjeli u ratnom vihoru, a ovdje, u Samostanu, eto, oni su sačuvani, što me raduje. I ne samo da su novine sačuvane već i mnogo vrednija djela iz srednjovjekovne bosanske prošlosti.

Na zidu uočavam ferman koji je turski veledostojnik izdao 1861. za gradnju ovog samostana. Primjećuje gvardijan moje interesovanje za ovaj dokument pa veli da je Samostan građen u tri faze i u različitim vremenima. Tek kad objasni periode gradnje, primjetih da je to jedinstvena zgrada, ali su uočljive spomenute faze. Veli da se nakon Drugog svjetskog rata ovdje (sve do 1964. godine) zadržala vojska ondašnje države (JNA) i da su tek tada franjevci dobili sve prostorije na korištenje. Pokazuje i dio zgrade koji je u Drugom svjetskom ratu bio oštećen.

U jednom drugom dijelu zgrade na gomili stoje gipsani grbovi hrvatskih srednjovjekovnih porodica. Suveniri su to rađeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Sloveniji. Fra Ljubos mi daruje jedan porodice Kačić.

U bibilioteci samostanskoj zatičemo otvorenu knjigu sa imenima osoba koje su pozajmile knjige na čitanje. Datum je svjež, iz prošlog mjeseca. Pitam zar bibilioteka radi? Gvardijan mi odgovara da ponekom učeniku i studentu izdaju knjige, i to one koje nema u školskim i gradskoj bibilioteci, a ovdje se nađu.

Došli smo do prostorije gdje osoblje samostana objeduje i boravi danju. Domaćin nam predlaže da sjednemo i nudi nas rakijom, što je, kaže, prastari običaj u franjevačkim samostanima. Uz piće razgovor teče uobičajenim tokom. Mene interesuje odnos fojničke vlasti prema svećenicima. Gvardijan ne izriče oštre konstatacije, ali veli da u samostan rijetko ko od vlasti navrati. Sa glavnim imamom u Fojnici sastao se svega jedanput. O susretu sa načelnikom općine ništa ne kaže, ali s radošću i u šali veli da se u Bugojnu često sastajao sa tamošnjim načelnikom Mlaćom. Valjda što su i stari znanci.

Kolege tok priče nastoje da usmjere ka svojoj želji da pomognu gvardijanu i da sa predstavnicima Federalnog ministarstva za obrazovanje, nauku i kulturu, kao i sa provincijalom Bosne Srebrene dogovore susret i da se nešto poduzme za zaštitu fojničkog samostana. Mene opet interesuje kakva je situacija u drugom franjevačkom samostanu, onom u Kraljevoj Sutjesci. Fra Ljubos kaže da je stanje tamo daleko bolje jer je tamošnji gvardijan fra Duvnjak našao načina da zaštiti samostan i dokumente o Bosni.

Koji mjesec kasnije, negdje krajem ljeta, ponovo sam se obreo u Fojnici. Već na ulazu u grad pažnju mi je privukla blještava zgrada samostana sa sježe obojenom fasadom. Ne znam da li je i njegova unutrašnjost sanirana, ali sam bio obradovan tim prizorom. Znak je to da su nađene pare za obnovu samostana, te neprocjenljive riznice naše historije i kulture. Zaslužili su to franjevci i ostali Fojničani, jer je to grad naše povijesti.

Historičari tvrde da su se prvi stanovnici ovdje pojavili još u drugom mileniju i to u vrijeme pojave metala i metalnih proizvoda. U starim spisima stoji da je u Fojnici još 1365. godine postojalo organizovano stanište, a da je koju deceniju ranije u Fojnici živjelo više porodica nego u nekim danas velikim našim gradovima, kakav je, recimo Mostar.

Još u tom vaktu, pa i znatno ranije, Fojnica je ušla na svjetsku mapu značajnih rudarskih naselja, ali je s vremenom izgubila to obilježje. Ipak, i danas se govori o njenoj zlatonosnoj rijeci, na kojoj rijetki turisti ispiranjem pijeska pokušavaju naći komadiće ovog plemenitog metala. Utonula u raskošna njedra planina Vranice i Bitovnje - kako nadahnuto reče poeta - Fojnica je danas trgovački i zdravstveno-rekreativni centar srednje Bosne. Tradicija trgovine, pa i zanatstva, datira iz prošlih stoljeća, a zdravstveni turizam od kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća kad je dokazana ljekovitost termalne i radioaktivne vode. Onaj koga pate reumatska, postraumska i postoperativna oboljenja, ako dođe u fojničko lječilište brzo će ozdraviti primjenom terapije mladog (i daleko poznatog po stručnosti) medicinskog osoblja "Reumala". Uz to, ponijet će prelijepe uspomene na fojničke krajolike.

Prošetati fojničkom čaršijom od hotela "Jezero" pa do kafane "Hiljadu i jedna noć" za gosta znači oživjeti uspomene na izgled i adete većine bosanskih gradova s početka prošlog stoljeća. Ali tu arhaičnost neće primijetiti u dušama Fojničana. Oni su svom gradu sačuvali bosansku dušu, ali svojim odnosom, mentalitetom i načinom života oni su već u 21. stoljeću. Umijeće življenja, prožeto prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, o čemu je pisao poznati pisac Zija Dizdarević, rijetko se u kojem gradu može tako osjetiti kao ovdje.