Čehajić, Raif

U Bosni i Hercegovini postoje četiri grada po imenu vakuf (onaj peti - Varcar birvaktile je preimenovan u Mrkonjić-Grad). Pošto ova turska riječ znači zadužbina, zavještanje ili zaklada, tačnije označava objekat (u ovom slučaju mjesto), ali još i novac ili drugu pokretnu i nepokretnu imovinu čiji su prihodi zavještani za održavanje i funkcinisanje raznih religioznih i prosvjetnih ustanova, to su i ovi gradovi dobijali imena po osobama koje su zavještale svoju imovinu u taj vakuf. Tako je jedan vakuf Skender(ov), drugi Kulen(ov) a druga dva dobiše naziv (ne po vakifu) već po svom položaju - Gornji i Donji. A kako u narodu osta izreka da ne valja biti donji u poređenju sa gornjim, znači da je Donji Vakuf u lošijem položaju od Gornjega. Da li je zaista tako, to znaju samo stanovnici ova dva grada.

Ako bi se u novijoj historiji za Donji Vakuf željela utvrditi pripadnost njegovoj prvoj osobi, možda bi se - šale radi - moglo reći da je on Zrilin (Tihomira), koji je - koliko se sjećam - u nekoliko mandata bio predsjednik u ovoj općini osamdesetih godina i jedan od rijetkih Vakufljana koji je svih ratnih i poratnih godina ostao u svom gradu. Mjereno ovim kriterijima, danas bi se moglo kazati da je to Kemal-Vakuf, jer već drugi mandat Kemal Terzić načelnikuje ovom opštinom. A razlika između Zrilinog i Kemalovog vakufa je velika u svakom pogledu: od vremenske pa do političke i ideološke.

Kada već govorim o poznatim Donjevakufljanima, dobro bi možda bilo spomenuti još neke. Najpoznatiji među njima (i u gradu i državi) je besumnje Fikret Hadžiomerović Fićo, doktor gipsarskih nauka, koji je ovu titulu stekao poodavno, i to među prvima u bivšoj državi. Dobar je on stručnjak i poznavalac spomenute oblasti, pravi ekspert pa, zahvaljujući, prije svega, njemu i preduzeću "Komar", u Donjem Vakufu se osamdesetih godina prošlog stoljeća razvi i zaokruži proizvodnja gipsa - od sirovine u rudniku do Fabrike za proizvodnju gipsanih ploča "Samoborka Kancel", čiji je on direktor. Tako Donji Vakuf posta centar gipsarske industrije u BiH i bivšoj nam državi.

Uz Fiću, jedan od direktora u gradu je i Idriz Učanbarlić, danas prvi čovjek Tvornice gipsa. Jedan od poznatijih biznismena je i Hasan Ugarak, direktor Holdinga "Janj" u čijoj kancelariji na zidu stoji plaketa na kojoj piše da je 1998. godine ovaj direktor izabran među deset najsupješnijih menadžera u Federaciji BiH. Već naredne godine zbog beparice štrajkovali su u"Janju" radnici, jer nisu dobijali redovno plaće.

Među uspješne menadžere ubraja se i Kemal Čolak, direktor preduzeća "Promo". Njegov uspjeh se ogleda - između ostalog - i u redovnom angažovanju "Promoa" na izgradnji montažnih kuća van naše države.

Na političkom planu od Donjevakufljana najdalje je otišao Mulo Hodžić, koga povremeno viđam u Sarajevu u zgradi Socijaldemokratske partije, gdje je zasjeo još prije rata.

Kad putnik namjernik stigne u Donji Vakuf, ne stiče predstavu da je to vremenski star grad, jer donjevakufsko lice je modernih linija i savremenog izgleda. Ono što ga odaje drevnim jeste sahat-kula koju putnik može vidjeti na ulasku u grad iz pravca Travnika.

Prilikom svakog boravka u gradu izgledalo mi je da ovdje život kuca na relaciji od zgrade Pošte do "Energopetrolove" benzinske pumpe prema Jajcu i od mosta na Vrbasu u centru do "Janjeve" kapije. U tom dijelu grada smještene su i sve važnije institucije, trgovine, pijaca, ugostiteljski objekti i dr. Uvjerio sam se u to šetajući ko zna koji put centrom krajem decembra 2000. godine u kasnim jutarnjim satima. Ispred devastiranog hotela, uz koji je obnovljen samo nekadašnji Snek-bar, poneki parkirani automobil i rijetki prolaznici. Fasada hotela oblijepljena je posterima vođa političkih stranaka koje su se takmičile na proteklim izborima. Na platou ispred hotela, a to je Ulica 14. septembar, nova fontana iz koje prska voda sa sredine i iz tri česme. Koji metar od nje na pločniku pano na kome piše da Dom kulture i Islamska zajednica raspisuju ramazanski konkurs za najbolji literarni rad na temu: "Čekajući iftar u svjetlu kandilja". S desne strane hotela preduzeće "Visokogradnja" završava vanjske radove na izgradnji džamije, koju Donjevakufljani podižu umjesto stare koju su srpski fašisti porušili za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na ulazu u kino stoji najava repertoara za ovu sedmicu (nedjelja, utorak i srijeda), kad se prikazuje film "Čovjek pod gvozdenom maskom".

Na toj strani ulice jedna do druge mesare, pekare, ćevabdžinice, trgovine i kafići. Izlozi puni robe, ali u radnjama malo kupaca. Najednom od izloga plakat sa koga saznajem da je aktivno ekoudruženje "Zelenac", koje je nedavno organizovalo akciju "Zelenac 2000". Ni pred ulazom u Općinu nema građana. I u Općini znači zatišje, kao i u ovdašnjim objektima.

Šetajući gradom s druge strane Vrbasa, pogled zaustavljam na osamdesetih godina, građeni (nikad dovršeni) dom kulture. Donjevakufljani kažu da je to promašena investicija iz onog perioda, a sada je to "spomenik" tadašnjoj vlasti i njenom predsjedniku općine.

Za Donji Vakuf karakterističan je jedan detalj iz njegove savremene povijesti. Okupiran od srpskih fašista već na samom startu rata u BiH i pod drugim imenom (Srbobran), grad je ostao u njihovim rukama sve do druge polovine 1995. godine kad ga je Armija BiH oslobodila u jednom dahu. Svjedoci tvrde da se operacija odvijala takvom brzinom da se srpsko stanovništvo za čas iz njega iselilo, pa su Bošnjaci, vlasnici kuća i stanova, zatekli sve pokućstvo koje su ostavili 1992. godine. Slično je bilo i u većini preduzeća, koja su mogla odmah nastaviti rad.

U ratu je, dakle, grad ostao neporušen. Jedino što je nestalo sa lica mjesta je džamija u centru, tu naspram pravoslavne crkve. Dok crkva i danas stoji neoštećena, srpskim fašistima je smetala džamija i do temelja su je srušili. No poduzetni Vakufljani su ove godine krenuli u njenu obnovu na istom mjestu i sada grade ljepšu i veću od one ranije.

Kad sam svog poznanika Morgana, ugostitelja i vlasnika dva objekta u gradu, dok sjedimo u onom kod benzinske pumpe ("Feniksu"), pitao je li on što donirao za gradnju džamije, s ponosom je odgovorio da je prilikom polaganja kamena-temeljca za 50 zvanica i reisa efendiju Cerića pripremio besplatan ručak. Na brzinu sam izračunao da je to najmanje dvije hiljade maraka, što je u ovim vremenima dobra donacija.

Razgovarajući decembra 2000. godine sa Morganom i još nekim Vakufljanima, saznao sam da se bivši stanovnici Donjeg Vakufa pojavljuju u ovom gradu, ali se malo ko od njih vrati da bi i ostao na svom imanju. Obično dođu sa željom da uđu u posjed imovine, a onda je prodaju i odlaze tamo odakle su i došli. A ima ih svugdje u Republici Srpskoj, pa i u Srbiji.

Kao i većina gradova u Bosni i Hercegovini, i Donji Vakuf je blijedo izdanje onog predratnog. Iako je njegov centar ostao gotovo isti kao ranije, tužno djeluje bez one predratne živosti.

Posljednjih godina često sam na proputovanju kroz taj grad, ali nikako da susretnem mog poznanika iz ratnih dana - Itu, koji je do rata radio u "Janju", a sad se bavi privatnim biznisom. Kad navratim u njegovu prodavnicu, njega tamo nema, jer dosta putuje. Ali je zato moj stari prijatelj Ibro iz "Komara" uglavnom u svojoj kancelariji te s njim nabrzinu popijem kahvu i nastavljam putovanje. S Ibrom sam prije dvadesetak godina išao i u Prusac, stari srednjovjekovni grad, gdje on stanuje. Tada nisam imao vremena za razgledanje tog drevnog grada, čiji je značaj posljednjih godina naglo porastao. Zašto? Zato što je to prastari grad lijep kao zrno bisera, koga podigoše Mlečani, a posebno što se u njegovoj blizini nalazi najveće dovište u Bosni i Hercegovini - Ajvatovica. Svake godine, sedmog ponedjeljka po Jurjevu, u Ajvatovici se okupljaju muslimani i uz molitvu Allahu podsjećaju se na Ajvaz-dedu, sufiju koji je - kako kazuje legenda - 40 dana klanjao sabah-namaz pokraj stijene koja je četrdesetog jutra raspukla i voda potekla sa obližnjeg izvorišta, pa Pruščani tada dobiše svoj vodovod.

Tih dana Donji Vakuf oživi i postaje pretijesan za sve dobrodošle goste, kao i susjedni gradovi Bugojno i Travnik, gdje se organiziraju kulturne i vjerske manifestacije. "Ajvatovica" ima stoljetnu tradiciju i redovno se održavala sve do 1948. godine kad je tadašnja vlast to zabranila, da bi bila obnovljena pred sam rat, 1990. godine. Danas cijelu godinu grad živi i priprema se za ovu tradicionalnu manifestaciju.

Gipsarstvo i drvna industrija davali su i daju pečat Donjem Vakufu. Na tim prirodnim resursima je ponikao, razvijao se i sada na njima gradi svoju budućnost. No, bez svježeg kapitala, kao i cijela država, tako i ovaj grad ne može krenuti bržim koracima u progres.

Na planu pretvorbe državne imovine u privatnu postignuti su prvi rezultati: privatizirana su još ljetos preduzeća: "Promo", Tvornica gipsa i Rudnik gipsa, koje su kupili menadžment i radnici, kao i "Primo", čiji je kupac direktor, jer radnici, kažu Donjevakufljani, nisu bili zainteresavani za kupovinu posrnule firme. Ali tek sada u ova preduzeća valja ulagati kapital, kako bi postala perspektivna i konkurentna na tržištu.