Čehajić, Raif

Jedna od prepoznatljivosti današnih bosanskih gradova su pijace ili trgovački centri, mjesta gdje građani svakodevno dolaze u šoping i gdje je zato primjetna dnevna živost. Ritam grada najbolje se može osjetiti upravo tu. Cazin ima i pijacu i trgovački centar. Oboje su smješteni u samom centru, u ulici Hasana Mujezinovića, koja započinje na kraju Trga zlatnih ljiljana (blizu kafea "Aloho", od samog parkinga. Rijetko koji grad u Bosni ima ovakvu trgovačku ulicu. Od Trga zlatnih ljiljana s lijeve strane je tridesetak, možda i više, manjih trgovki, sa prosječnom površinom 25 kvadranih metara, pokrivenih niskim krovovima na dvije vode. U njima mahom mlađi svijet nudi kupcima raznovrsnu robu (prehranu, tekstil, kozmetiku, kućanske potrepštine) različitih (stranih i domaćih) proizvođača.

Na desnoj strani ulice započinje pomalo neobična, u modernom stilu građena, zgrada Pošte, obložena fasadnom ciglom, na čijem pročelju je valjkasti dio. Pošto kod nas posljednjih godina sve počinje i završava politikom, ni Cazinjani u tome nisu izuzetak, pa su na pročelju zgrade stavili tri prepoznatljiva slova ovdašnje vodeće bošnjačke političke stranke, a na spratu i u prizemlju postere političara i plakate nekoliko ovdašnjih ostalih stranaka. Potom se nastavlja dio zgrade u kojem je pošta pa onda apoteka te trgovački i ugostiteljski objekti. Otvoreni fast food "Challew", ispred kojeg stoje naslagani stolovi i stolice, bez gostiju odaje sliku zatvorenog objekta.

Ova ulica kao i cio grad privlače me svojim izgledom, pa ih osmatram.

Ulica kojom sam ušao u jezgro grada pravi polukrug, te prolazi kroz vrlo zanimljiv dio Cazina. Iznad nje, na blagoj uzvisini, načičkane su kuće građene u bosanskom stilu, a ispod je noviji dio grada. Tu se ulica spušta u trgovački dio, a onda se račva prema putnom pravcu Velika Kladuša - Bihać i u drugi dio grada. U neposrednoj zaleđini pijace izdiže se u svijetlo obojena rodna kuća narodnog heroja iz ovog grada i njegovog najpoznatijeg sina - Nurije Pozderca. Svojom originalnom arhitekturom, sa prizemljem i spratom, plijeni pažnju. Jedna od prodavačica u trgovki mi reče da je to sada muzej pod zaštitom države i da ga je nedavno Općina obnovila, pa sada izgleda tako lijepo.

Ustvari, malo šta je cazinsko tako pozato kao što je to njegov vašar, koji je inspirisao i kompozitore narodnog melosa da ga opjevaju u svojim pjesmama. Stogodišnja tradicija vašara, koji se ovdje održava svakog petka, ostala je prepoznatljiva u ovom dijelu BiH, mada danas nema ni približno onaj svoj sjaj koji je imao ranije kad je u Cazin stizalo dosta robe, prodavača i kupaca iz raznih krajeva. Naravno, kroz historiju i sama lokacija vašara se mijenjala, ali je uvijek ostala u gradu.

Žao mi je što je dan moje posjete gradu bio ponedjeljak, a ne petak, jer bih želio da vidim kako zaista izgleda taj nadaleko čuveni vašar.

Šetajući gradom, želio sam nešto pojesti te sam svratio u ne baš malu aščinicu "Kod bijelog", ali tamo ništa ne pojedoh. Pošto mi koobar nije mogao ponuditi dva od traženih jela ispisanih na ploči ispred ulaza, krenuh dalje. Desno od aščinice uđoh u ulicu gdje se nađoh pred picerijom "Amfora", a u njoj mlađi konobar u bijeloj košulji sa leptir mašnom i keceljom oko struka. Kad sam ga tog kasnog novembarskog popodneva zatekao samog u moderno uređenom objektu i upitao da li je vazda "Amfora" ovako prazna, odgovorio mi je:

- To je samo u ovo doba dana. Dopodne i navečer imamo gostiju.

Objašnjavajući mi da su gosti sredovječni i stariji (mahom) poslovni ljudi, a da mladi rijetko navraćaju, rekao mi je da ko god od mladih Cazinjana ima priliku, odlazi van naše države u potrazi za boljom budućnošću.

Dok jedem ukusnu parišku šniclu, kroz staklene zidove "Amfore" posmatram ulicu. Naspram ovog objekta je, uz oveću bosansku kuću, dograđen drugi, u kome je također picerija. Po trenutnom izlasku i ulasku gostiju u nju reklo bi se da je posjećenija od ove u kojoj boravim.

Pred ulazu u "Amforu" stoji ispisana firma ovog lokala sa amblemom "Coca-cole", a uz nju i amblem firme "Emonec kafe". Pitam konobara je li to u njihovom objektu i ova firma, a on odgovara da nije, nego da od "Emoneca", koji je osnovao neki Slovenac i koji je zapravo pržiona kafe, nabavljaju ovaj napitak. Eto, u Cazin došli Slovenci da prave biznis, razmišljam.

Govoreći mi o Cazinu, Enes iz Tvornice opekarskih proizvoda u Ćoralićima veli da je općina sa svojih 60.000 stanovnika prva po gustini naseljenosti u Unsko-sanskom kantonu. Od poznatih historijskih događaja spominje i Cazinsku bunu, koja se desila 1950. godine kad su se pobunili ovdašnji poljoprivrednici tražeći smanjenje državnih nameta. Nisu istrajali u svojim zahtjevima, jer je buna ugušena u krvi.

Cazin je poznat i po svojoj srednjovjekovnoj tvrđavi - Ostrošcu. Historičari tvrde da je ovaj srednjovjekovni grad smatran jednim od najstarijih još u 16. stoljeću i da je to jedan od naših najočuvanijih gradova.

Da je to neprocjenljivo kulturno-historijsko blago, svjedoči i činjenica da su u oktobru 2000. godine stručnjaci Zavod za zaštitu kulturno-historijskih spomenika BiH ponovo snimali njegovo stanje, jer je pod zaštitom države.

A Cazinjani se - uz obnovljenu likovnu koloniju u Ostrošcu - spremaju da ovdje održavaju i druge manifestacije i da tvrđava postane kulturno stjecište cijele države.

Mada je nešto dalje i od Ostrošca i samog grada, "Sedra" je također jedan od prepoznatljivih znakova Cazina. Smještena u prelijepom krajoliku, uz rijeku Unu, "Sedra" je pravo mjesto za odmor. Od samog raskršća na mostu prema Cazinu, kad gost skrene lijevo, dočeka ga kamena skulptura, koja sa još nekoliko njih i više stećaka uspravno postavljenih dočekuje gosta govoreći mu o sadašnjosti i prošlosti ovog kraja. Ovakav prekrasni park i šetalište uz rijeku sa bogatom vegetacijom, rijetko gdje se mogu sresti.

Ipak, u ovo vrijeme siromaštva "Sedra" je nedostupna za većinu ljudi. Prošle godine dva puta sam je posjećivao i oba puta je bila gotovo pusta. Povremeni seminari i sastanci koji se u njoj održavaju nedovoljni su za rentabilnije poslovanje, pa njen direktor Ramiz kaže da je spas "Sedre" u kongresnom turizmu, samo kad bi se oni češće održavali. Iako je po mojoj slobodnoj procjeni nemoguće, direktor tvrdi da je hotel u prosjeku popunjen gotovo 50 odsto i to sve od 1996. godine kad je nakon rata obnovljen i kad je počeo sa radom.

Izložbeno-prodajna galerija smještena naspram recepcije sa prepoznatljivim djelima bosanskih slikara (Berber, Zec i drgi), dobra je zamisao bihaćke firme "Paking", ali recepcionerka reče da za slike jednostavno nema kupaca.

Cazin je bez sumnje osoben grad. Njegov značaj za cio kraj je potenciran i nazivom ovog kraja upravo po njemu (Cazinska krajina), pa se sve ovdje vrti oko ovog grada. Posljednjih godina on je poprimio još jednu karakteristiku: privatno poduzetništvo se ovdje razvilo do neslućenih razmjera. U samom gradu, njegovoj periferiji, uz cestu prema Velikoj Kladuši i Bihaću, niklo je posljednjih godina toliko raznovrsnih malih i velikih firmi da je to pravi mravinjak biznisa. Naravno, biznismeni objekte i dalje grade iako u ovim kokuznim vremenima nemaju dovoljno poslova.

Jedan od tih uspješnih ljudi je i Samardžić, biznismen i vlasnik holdinga "Prkos" koji je na raskršću puta Cazin - Velika Kladuša sagradio veliki poslovni objekat kakav se može susresti u trgovačkim centrima u Evropi.

Otkuda u Cazinu ovako razvijeno poduzetništvo? Odgovor sam dobio od nekoliko Cazinjana koji kažu da već više decenija ljudi iz ovog kraja rade u zapadnoevropskim zemljama, gdje stiču kapital i znanje za biznis, pa to oboje ovdje prenose. Danas u općini djeluje oko hiljadu preduzeća, od čega je samo desetak u državnom vlasništvu. Od tih firmi čak 95 odsto su trgovačke, objašnjava mi Husein, doskorašnji direktor Tvornice četaka "Bosna".

Na brijegu iznad grada primjećujem veliki objekat u fazi gradnje, za koji Cazinjani rekoše da je to budući islamski centar u koji će se preseliti i medresa. Gradnja centra je započela u maju 1998. godine kapitalom arapskih zemalja, ali pošto je izvor presušio, i radovi su stali do daljeg.

Cazinjani su u ovim kriznim vremenima krenuli u razvoj. Zahvaljujući svojim poduzetničkim sposobnostima i vlastitom, ali pozajmljenom ili doniranom kapitalu, ne čekaju da im država ili njena preduzeća obezbijede posao. Kreću Cazinjani u neka bolja vremena.