Čehajić, Raif

Zahvaljujući ugledu i snazi nekoliko političara iz samog vrha komunističke vlasti, a prije svih pokojnog Branka Mikulića, Bugojno se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća razvilo do neslućenih razmjera. Po industrijskoj razvijenosti svrstalo se u sami vrh liste najrazvijenijih općina bivše države, a Bugojanci su se po ekonomskoj snazi ponekad upoređivali čak sa najvećim slovenačkim gradovima, koji su za nas tada bili predgrađe Zapada. U ekonomskim, kulturnim, sportskim i drugim dometima mnogi su ga ubrajali među najjače u državi.

Političari iz ovog grada i okoline željeli su da svom zavičaju daju evropske dimenzije, iskoristivši njegove prirodne prednosti ne samo za sebe i stanovništvo, već i za tadašnjeg predsjednika države - Tita, kome su podigli dvije rezidencije i u kojima se odmarao i primao strane državnike.

U narodu je iz tog vakta ostala priča (ne znam koliko istinita) da je uskotračna pruga od Lašve do Jajca - nakon što je prvo proglašena nerentabilnom - ukinuta kako bi njenu ulogu zamijenilo autotransportno preduzeće "Špedicija" iz Bugojna, koje je sa stotinama, a možda i hiljadu prevozničkih kapaciteta u više gradova srednje Bosne postalo tako jaka firma da je u međunarodnom transportu uspješno moglo konkurisati i najvećim evropskim.

U modernim sportskim, turističkim i kulturnim objektima organizovane su manifestacije republičkog, državnog pa i svjetskog ranga. Sve je to - uz visok društveni proizvod i standard stanovništva - Bugojnu dalo posebne dimenzije, kojima se malo koji grad u Bosni i Hercegovini mogao pohvaliti.

Doći u Bugojno i njegovu okolinu bilo je pravo zadovoljstvo za većinu putnika namjernika. U proljeće i ljeto neizmjerna ljepota grada i okoline po svom prostranstvu podsjećala je na evropske krajolike, a zimi Koprivnica i Rostovo na slovenačke skijaške terene.

Kad bih prošao centrom, grada, gdje je u svako doba dana vrilo kao u košnici, pojeo ćevape ili popio piće u jenom od mnogobrojnih nacionalnih restorana ili kafea, sastao se sa prijateljima ili poznanicima u atraktivnim ugostiteljskim objektima, posebno ljeti na terasi "Kalina" ili "Akvarija" - sve mi je to razgaljivalo dušu.

Sasvim drugačiju predstavu o Bugojnu donijela su ratna dešavanja i moj boravak u njemu oktobra 1995. godine kad sam prvi put u ratu autobusom proputovao kroz grad prema Sloveniji.

Naselja iz pravca Donjeg Vakufa, pa i sam centar grada, djelovali su na mene hirošimskom snagom. Opisati tu sliku Bugojna riječima nemoguće je, ali svi oni putnici koji su odmah nakon završetka rata prošli bosanskim gradovima (posebno Sarajevom, Olovom, Mostarom, Bosanskom Krupom, Goraždem i drugima) mogu djelimično pojmiti te ratne razarajuće furije.

Hotel "Kalin", čije su ruševine tada djelimično bile zaštićene daskama i naslagama cigli, teško se mogao prepoznati, a porušene kuće i zgrade u centru grada, iz kojih je već nekoliko godina rasla trava i mlade stabljike, ukazivale su na nepojmljivu pustoš i ratne strahote. Nešto djelimično obnovljenih kuća, zgrada i drugih objekata djelovalo je u toj ratnoj strahoti normalnije, kao i carinska ispostava u krugu "Špedicije", gdje se naš autobus na proputovanju kraće zadržao.

Moja ponovna posjeta Bugojnu uslijedila je u ljeto 1998. godine kad sam službeno oblazio tamošnja preduzeća. Noseći ratnu prestavu o porušenom gradu, ohrabrujuće je je djelovalo više obnovljenih objekata (zgrada, kafana, proizvodnih hala, pa i "Kalin", gdje sam prespavao dvije noći). Staro jezgro grada, od zgrade Gimnazije prema najprometnijoj ulici sa radnjama i izlozima, izgledalo je sasvim solidno, a obnovljena džamija i harem privalačili su pažnju većine prolaznika.

Nasuprot ovom dijelu grada, posjeta krugu nekadašnjeg privrednog džina - "Slavka Rodića" vratila me u mislima u 1995. godinu. Nepregledni krug s napola ili potpuno uništenim proizvodnim halama i razorenim prilazima djelovao je avetinjski pusto i i uz zvuk vjetra koji je klatio oštećene limove, plastiku i cijevi, koje su vjesile još od ratnih dana - odavali su Hičkokovu atmosferu strave i užasa. Nisam mogao vjerovati da bez mašte filmskog režisera čovjek ili nečovjek može načiniti ovakvu pustoš i zgarište.

Jedan od rijetkih prolaznika, koga sam sreo u krugu "Slavka Rodića", misleći da je ovdašnji uposlenik, bio je stariji, povisok i plav čovjek koga sam zamolio da mi pomogne u traženju Tvornice alata, jedne od rijetkih koja je u ovom krugu bila obnovljena. Čovjek mi je iskreno priznao da ni on to ne zna, iako je ovdje radio više od 20 godina. I njemu, nakon ratnog tajfuna, teško se ovdje snaći. Kazao mi je još da je izbjegao u Dansku i da je ovdje došao da prikupi neke dokumente koji su mu neophodni radi kompletiranja radnog staža.

Mešan, direktor Tvornice biro mašina, koja je u predratnom periodu svojim proizvodima osvojila italijansko tržište, u opisu trenutnog stanja u preduzeću veli da posla nema ni ta pa ni Tvornica alata koja povremeno (mjesec-dva ili tri) poziva radnike da dođu na posao i odrade ugovorene poslove za domaće tržište, a onda opet zavlada besposlica. Nema se para ni za uredne (minimalne) plaće radnicima, kao ni za plaćanje računa za telefon i druge usluge.

Nešto optimističniju priču čuo sam od Bahrije Huseinbegović, direktorice "Kvaliteta", preduzeća koje u saradnji sa visočkim "Viteksom" radi poslove za strane partnere, ali i pored toga u ovoj besparici teško obezbjeđuje novac za plaće radnicima. Dosta optimizma u tom sivilu - napokon: Abid Karadža, direktor "Mlinpeka", objašnjava kako je za godinu-dvije uspio da obnovi i unutrašnjost i krug preduzeća zahvaljujući svojim poduzetničkim sposobnosti i neprekidnom radu "Mlinpeka" i u ratnom i poratnom dobu. Preduzeće je u ratu hranilo gotovo cijelu srednju Bosnu, kaže pokazujući mi video-zapis preduzeća iz ratnog vakta.

Sutradan sam sa kolegicom svratio i do župnika Mirka Majdančića, koji je nakon završetka rata iz sarajevske Dobrinje došao ovdje na dužnost. Primio nas je srdačno i ponudio jutarnjom kahvom, koju sam pio uz zanimljiv razgovor.

Pitam župnika vraćaju li se Hrvati u Bugojno, a on će:

- Vraćaju se, ali ne u onom broju u kome očekujemo. Dođu ovdje, zadrže se nekoliko dana, podnesu zahtjev za povrat svoje imovine a onda se opet vrate tamo gdje su se privremeno skrasili za vrijeme rata. A, dragi gospodine, i oni koji se vrate na svoje ili obnove porušeno, kako će i od čega živjeti bez stalnog rada. Posla u poduzećima nema ni za one koji su ovdje stalno. Mi očekujemo veći povratak naredne godine.

U hotelu "Kalin", gdje sam smješten, malo je gostiju. Recepcioner mi reče da je svega nekoliko soba popunjeno. A loša posjeta gostiju najbolje se vidi ujutro u restoranu za vrijeme doručka. Pogled iz hotelske sobe u kojoj sam smješten dopire do ispred samog malog parka pred hotelom. Devet stećaka na lijepo odnjegovanoj travi i pored njih polomljena modernistička statuta djevojke. Dva njena dijela su pala iz cjeline sa postolja na travu.

Naspram parka je ulica Šehitluci. Odlazim u lijepo uređene a stubovima u obliku nišana omeđene i lacima povezane Šehitluke. Na stazi na tri mjesta sa obje strane po osam mermernih ploča veličine oko pola metra u kvadrat, a na njima ispisana imena partizana i jedinica u kojima su se heroji iz Drugog svjetskog rata borili protiv fašizma. Pažnju mi privlače dva buketa cvijeća umotana u celofan i stavljena s obje strane ploče na kojoj piše: Salih Čizmić ...-1944, IX krajiška brigada. U uglu Šehitluka pedesetak novih mezara branitelja Bosne među tri-četiri bora. Četvrtasti bijeli nišani na mezarima branitelja. Sve mladi ljudi.

Vraćam se u "Kalin", gdje susrećem direktora hotela Kemala Balihodžića. On mi se hvali da će na ljeto, za vrijeme održavanja vjerske manifestacije "Ajvatovica", u Bugojno dovesti dvadesetak likovnih umjetnika iz Federacije BiH da inspirisani bugojanskim podnebljem desetak dana stvaraju u ovom gradu, a da će za boravak u hotelu (više za uspomenu) ostaviti po jednu sliku. Uz to još veli da će na ovoj svojevrsnoj likovnoj koloniji zajedno stvarati i Hrvati i Bošnjaci.

U predvečerje šetam gradom i stičem dojam o živosti gradskog života. I u ovoj besparici mladi Bugojanci, pa i oni stariji, teško se odriču navike šetnje i posjete kafanama. U slastičarnici "Evropa" pojeo sam tortu i popio limunadu, a u potom zavirio u dva kafića - "Gazela" i "Flamingo". Poznata slika iz ostalih gradova: mladi uz diskomuziku ubijaju vrijeme. Za vrijeme višednevnog boravka u gradu popio sam kahvu u najposjećenijem kafiću "Evergreen", tu naspram "Kalina". Konobar veli da ovdje navraćaju i poznati i ugledni Bugojanci. Samo sat nakon ovog razgovora u kafiću sam primijetio nekadašnjeg gradonačelnika Bugojna Mlaću u društvu dva hrvatska političara, što me obradovalo. Bio mi je to znak da će se u ovaj grad sa većom sigurnošću vraćati njegovi predratni stanovnici da bi zajednički obnavljali ratom porušene stanove, kuće i fabrike.

Moj ponovni boravak u Bugojnu uslijedio je sredinom decembra 2000. godine. Prvo što sam primijetio - za razliku od ranijih dolazaka - činjenica je da se Bugojanci pripremaju za biznis. Nakon nekoliko poslijeratnih godina zatišja i odsustvovanja ulaganja međunarodne zajednice u ovaj grad zbog političkih problema, sada privatni poduzetnici u strogom centru započinju gradnju ili nadogradnju nekoliko krupnih poslovnih i stambenih objekata. U tri susjedne ulice - Zlatnim ljiljanima na produžetku "Evergreena", zatim uz prodavnicu "22. decembar" i na uglu ulica Zlatnih ljiljana i Sultan-Ahmedove - niču dvospartnice. U ovoj drugoj ulici, uz broj 109, također se gradi dvospratnica, a u Kovačuši iznad Sportske kladionice "Derbi" i prodavnice "Kule" Gradačac nadziđuje se veliki prostor lijepo ukomponovan u postojeću bosansku arhitekturu.

Centar grada sada je pun kontrasta u dvostrukom smislu: blješte obnovljeni objekti uz ruševine iz rata, te sukob dviju arhitektura (bosanske i moderne), što je najizrazitije u ulici Sultan-Ahmedovoj: na broju 105 stara bosanska kuća gotovo izdahnula pod teretom vremena, a nešto dalje od nje je još jedna gotovo propala kuća pokrivena ljepenkom, dok su oko njih novogradnje obnovljenih fasada.

Na red za rekonstrukciju došla je i Gimnazija, što finansira IRC BiH Mostar, jedna od međunarodnih organizacija koje postepeno ulaže i u Bugojno pružajući pomoć njegovoj obnovi. Na vrhu obeliska pred Gimnazijom, podignutom u znak zahvalnosti partizanima Prve i Četvrte proleteske brigade za oslobađanje grada 1942. godine, i danas stoji grb bivše države sa šest buktinja. Ispred obeliska su dva buketa cvijeća u celofanu, a nešto desno od ovog spomenika je bojom osvježena bista Mahmuta Bušatlije.

Vraćam se u Bosansku ulicu, u kojoj je - nešto niže od hotela - zgrada u kojoj je smješteno Hrvatsko kulturno društvo "Napredak". Ispred zgrade dvije okićene jelke, a iznad saobraćajnice transparent na kome "Napredak" želi čestit Božić i sretnu Novu godinu. To me podsjetilo na jučer pročitanu vijest u novinama da je ovdje prije dan-dva Župni ured Bugojna u crkvi Svetog Ante Padovanskog organizovao dvodnevni Božični sajam, gdje su bile izložene specijalne božićne jelke i ukrasi. Na sajmu su se mogli kupiti i odijevni predmeti te kušati kuhano vino i razna jela.

Vrijeme je ovo velikih blagdana koje obilježavaju i Hrvati i Bošnjaci. Kad sam na recepciji "Kalina" pitao recepcionera zašto ne radi kafić "Evergreen", odgovorio mi je da je zatvoren jer za ramazana u njemu nema gostiju, pa se ne isplati raditi. Vjerovatno iz istih razloga nije radio ni veliki diskoklub "Planet".