Čehajić, Raif

Brčko, vječna sjeverna kapija Bosne i Hercegovine, prostrlo se poput velikog i šarenog ćilima na sjeveroistoku države od završnih obronaka Majevice, produžetaka plodne Posavine i rijeke Save na prostoru većem od 500 kvadratnih kilometara. Ono je čvorište geografskih, trgovačkih, privrednih i svakih drugih puteva koji vode kopnom iz unutrašnjosti Evrope ka Jadranu i rijekama u Crno more. Oduvijek je bilo i ostalo važan tranzitno-saobraćajni centar. Zato nije ništa neobično da su se zbog ovih i drugih njegovih karakteristika upravo u njemu sukobljavali interesi velikih i malih vojskovođa, kraljeva, careva i u posljednje vrijeme političara i da je kao mravinjak privlačilo i bogate i siromašne, poštene i nepoštene, radiše i neradnike, patriote i izdajice, političare i obične ljude.

Kažu da Brčko ima 50.000 stanovnika. Kad sam upitao jednog Brčaka koliko zaista grad ima danas stanovnika, u šali mi je rekao: "Dva puta više nego prije rata."

Ovaj grad je zbog svog geostrateškog položaja i u novije vrijeme, kao i kroz stoljeća, ostao Gordijev čvor politike. U pregovorima u Dejtonu 1995. godine oko njega su se lomila koplja, cijepale i ponovo crtale geografske i političke karte oko nacionalne podjele Bosne i Hercegovine i na kraju potpisivanja Mirovnog sporazuma ostalo neriješno pitanje, da bi u naredne dvije godine (a trajalo je to nešto duže) međunarodna zajdnica u BiH odlučila kome da pripadne: da li da i dalje ostane u sastavu Republike Srpske ili da uđe u sastav Federacije BiH? Na kraju, međunarodna zajednica je odlučila da Brčko postane distrikt, nešto kao treći entitet, iako je i do danas ono praktično u sastavu Republike Srpske, a trebalo bi da pripada državi BiH. Istina, 8. marta 2000. godine, uz demilitarizaciju, i praktično je uspostavljeno funkcionisanje Distrikta. Od tri nacionalne općine stvorena je jedna zajednička sa multietničkom vladom, policijom i prijelaznom skupštinom.

U Brčkom sam boravio u dvodnevnoj posjeti prvi (i jedini) put sredinom novembra 2000. godine na Manifestaciji humanizma i progresa Bosne i Hercegovine u miru, koju je organizovalo tuzlansko Društvo "Promo interational". Sa svojim prijateljem i kolegom iz Tuzle Hasanom Hujdurom stigao sam u Distrikt iz pravca Lončara. Svratili smo prvo u novosagrađeni motel "Antunović" da se moj prijatelj smjesti, a potom nastavili prema centru grada.

Prvi Brčak koga sam susreo bio je Stojan Jačimović, vlasnik izdavačke kuće "Forum trade". Dok sjedinio pred hotelom "Ravena" (do rata se zvao "Galeb"), priča mi kako posjeduje štampariju u Beogradu i kako mu posao dobro ide. Svoj najveći uspjeh ocjenjuje izdavanje autokarte BiH (date po gradovima), jer joj je cijena 20 maraka i gotovo da je cio tiraž prodao. Za uspomenu na ovaj susret poklanja mi ovo svoje izdanje. Pitam ga kako mu se isplati stalno putovati u Beograd i tamo štampati publikacije, a on mi iznosi više razloga te isplativosti, od toga da je Beograd sa Zagrebom u eks-Jugoslaviji bio meka štamparstva, navodeći vrhunski kvalitet i dobru cijenu, pa do toga da je Brčko u svakom pogledu okrenuto glavnom gradu Jugoslavije.

Toplo novembarsko popodne me izmamilo na ulicu pa odlazim u obilazak grada.

Lijevo od "Ravene" je robna kuća "Impeks", u kojoj je trebao biti održan Sajam bosanskohercegovačke privrede u okviru Manifestacije humanizma i progresa, ali je odgođeno njegovo održavanje do proljeća. Do nje je robna kuća sarajevskog "Šipada", na čijem krovu još stoji latinični naziv ove firme (u Brčkom su gotovo svi natpisi ispisani ćirilicom). Od rata ova robna kuća nije više sarajevska, već je u nju uselio "Simpo" iz Vranja, što se vidi i na natpisima po izlozima. Ispred ovog objekta na trotoaru na postolju stoji bista četničkog vođe iz Drugog svjetskog rata đenerala Draže Mihajlovića. Cio ovaj trg nosi njegovo ime.

Prelazim na drugu stranu trga, gdje sam još ispred hotela primijetio svježe ofarbanu zgradu "Telekoma" Republike Srpske, preduzeća oko čije privatizacije se u posljednje vrijeme diglo dosta prašine. Malo dalje od nje na uglu pogled mi privlači nova, još neuseljena poslovna zgrada, sva u staklu i mermeru, za koju mi jedan prolaznik reče da će u njoj biti smještena "Nova banka".

Ulazim u ulicu - ili kako je Brčaci zovu - Trg Boška Perića Peše, jezgro samog grada i trgovački centar. Sa zidova zgrada, izloga i kioska posmatraju me doskorašnji kandidati za najviše funkcije u ovom entitetu i čitam nekoliko poruka biračima, koje su u znaku očuvanja (državnosti) Republike Srpske: "Prije svega Srpska", "Za Dostojanstvo Srpske" i sl. Na nekoliko plakata privatni investicioni fondovi pozivaju građane da svoje vaučere ulažu u njih.

Na trotoarima ispred prodavnica građani (vjerovatno izbjeglice) nude svoju robu: cigarete, upaljače, čokolade, bonbone, žvake i sl. Taj me prizor podsjetio na ratno doba kad su ljudi u većini gradova na ovaj način preživljavali do boljih dana. No lijepo uređeni izlozi sa kvalitetnom i skupom robom me vraćaju u sadašnjost. Ispred ugostiteljskih objekata dosta građana sjedi za stolovima i pijucka svoje piće. Na stepenicama Policijske uprave građani izlaze i ulaze u zgradu radi obavljanja svojih poslova, a nekoliko policajaca stoji ispred zgrade. Malo dalje odavde prepoznajem polukružnu zgradu, sa krovom u vidu kupole, koju sam toliko puta viđao na televiziji i u novinama kad se govorilo ili pisalo o Brčkom. To je taj simbol grada.

Na večeru sam otišao u restoran "Stari grad", na čijem blagozelenom krovu stoji napis "Carstvo dobre hrane". Prema onome što sam u njemu jeo, istaknuti epitet mu i odgovara. Ne znam da li ima još neko ovakvo carstvo u Distriktu, ali ovdje je jelo zaista ukusno.

Večer je uveliko bila osvojila, pa sam krenuo na spavanje četiri kilometra od centra u motel "Majevička kuća", jedini smještajni objekat gdje sam mogao rezervisati mjesto još prije desetak dana. Tada su mi rekli da u "Raveni" nema slobodnih mjesta, jer je zauzeta za goste manifestacije, a u motelu "Lovac" sve je već bilo popunjeno. Mali broj ležaja u odnosu na veličinu grada trebao bi biti premošten već na poljeće, kaže mi Milan Babić, vlasnik turističke agencije "Dinamikturs", pošto je završena izgradnja motela "Antunović", a to se očekuje uskoro i od motela "Bosna" i "Posavina".

Kada sam ušao u sobu broj 114, jedne od 15 sa koliko raspolaže "Majevička kuća", tri-četiri žohara su za tren nestala ispod itisona. Soba je veličine tri sa tri i od francuskog ležaja u jednom njenom dijelu ostaje po metar širine između zidova i ležaja kako bi se moglo prići malom prozoru. Ispod televizora, koji stoji u uglu, sto je koji je zapravo više stalak za kućni televozor nego sto. U kupatilu je, pored minijaturnog umivaonika nedovoljnog za pranje ruku i umivanje, i tuš-kabina sa plastičnom zavjesom i WC šoljom.

Pred spavanje sam uključio televizor da bih otklonio svoju znatiželju: koji se to programi gledaju u Brčkom? Odmah sam saznao: obavezno TV Republike Srpske i RT Srbije, zatim dva programa Hrvatske televizije, brčanski HIT i RTV Tuzlanskog kantona. Bosanskohercegovačku televiziju nisam mogao pratiti jer nije bila priključena, ali zato preko televizije mogu pratiti šta se dešava u restoranu "Majevičke kuće"!

Restoran je bolja strana motela. Vlasnika Milivoja Stevića sam ujutro zatekao za prvim stolom (ispod televizora) do šanka. Posmatrao je svakodevnu jutarnju shemu u velikoj sali restorana sa najmanje 40-tak stolova i kroz staklene zidove ognjište ispred objekta. Dvojica momaka su pripremala dva ražnja, a osoblje u restoranu je serviralo gostima doručak. Već više od 20 godina "Majevička kuća" ugošćuje svoje posjetioce ukusnim jelima i pićima, pa ovo vrijeme privatnog biznisa za Milivoja i nije neka nepoznanica.

Dok objedujem, sa Radio Brčkog, koji ponavlja svoju frekvenciju gotovo nakon svake melodije, poznati interpretatori srpskog melosa vraćaju goste u sjećanjima u osamdesete godine ovog stoljeća.

U kasnim jutarnjim satima ponovo sam šetao gradom. Ovaj put drugom relacijom: iza robne kuće "Impeksa" pa do Save. Primijetio sam jučer a i danas da su gotovo svim ulicama (a ima ih - prema "Vodiču kroz Brčko" - oko 190 i sve nose srpske nazive) izmijenjena stara imena. Vidi se to po tablicama na kojima su ispisani brojevi, a ispod njih gustom tamnom bojom premazani raniji nazivi. Jedino Ulica Jovana Skerlića i danas nosi stari naziv, a u njoj velika crkva sa prostranim i lijepo uređenim dvorištem. Svježe boje na njoj i majstori koji skidaju sa nje skelu ukazuju da je obnova ovog vjerskog objekta pri kraju.

Naspram crkve cvjećara "Narcis" sa širokom ponudom pogrebnih potrepština. Sredovječna žena u njoj smješta artikle po policama.

Ulica Kneza Lazara (nekadašnja Naste Nanića) prostire se paralelno sa rijekom Savom i po detaljima je dosta zanimljiva. Mnoštvo starih (velikih i malih) kuća i zgrada različite arhitekture: bosanske, austrijske i dr. Mnoge od njih vlasnici ili preduzeća obnavljaju, neke proširuju dogranjom ili nadziđivanjem novog ili novih spratova. Na jednoj omanjoj vlasnik četvorougaone otvore prozora i vrata pretvara u gornjem dijelu u oblike arkada.

Na uglu ulice Kneza Lazara i Voje Vidakovića, više prema Savi, pažnju mi privlači stara podosta oronula i pomalo nakrivljena bosanska kuća na četiri vode, ispred koje se na štriku suši veš. Odlazim pored nje na obalu Save. Desno je rampa do koje vodi izlokan makadamski put, a pravo na bunjištu stariji čovjek sa štakom u desnoj ruci nešto traži.

Na rijeci nizvodno se kreće osrednji tegljač, nadjačavajući svojom bukom druge zvuke u okolini. Nizvodno je, reče mi čovjek sa štakom, Luka Brčko. Dok on polagano odlazi u ulicu Kneza Lazara, vraćam se u mislima u ratno vrijeme kad je ovdje, u Luci, poubijano na hiljade nedužnih Bošnjaka i Hrvata samo zato što su bili drugih vjerskih opredjeljenja od onih koji su im na zvjerski način oduzeli živote... Nedavno je italijanska vlada odobrila novac za obnovu ove riječne luke, pročitao sam prošle sedmice u novinama.

Vraćam se u Ulicu Kneza Lazara u kojoj dalje primjećujem dvije zadužbine (jedna je porodice Kovačević). U njihovoj blizini je veća stara zgrada sa brojem 17, sagrađena u davna vremena od cigle i ćerpića, čiji je rok upotrebe davno prošao. Na njoj piše da je od 1878. do 1910. godine tu bio smješten turski konzulat. Razvaline i pustoš govore o davno minulom vaktu. Samo na udaljenosti od jedne zgrade, od nekadašnjeg konzulata, gradi se manji manastir sa prepoznatljivom pravoslavnom arhitekturom. Ne znam šta je na tim temeljima prije bilo - a to ne zna ni momak koji priprema majstoru maltu - ali se jasno razaznaje djelimično porušena građevina. Na staroj cigli metra visine nastavljeno je zidanje crvene, nove. Na jednoj velikoj zgradi u obliku ćiriličnog slova "P" zidari podižu novi sprat.

Izlazim iz ove ulice i stižem pred veliku blještavu zgradu Vlade Distrikta Brčko. Frekvencija građana u njoj nije baš velika.

Svojom ljepotom ističe se i granični prijelaz preko Save sa Hrvatskom. Na tabli stoji da je obnovu mosta (završenu prije dva mjeseca) finansirala Evropska unija sa 1,3 milioria ekija, a da je gradilo preduzeće "Metalno" iz Zenice.

Na prijelazu sa naše strane stoje dva putnička automobila, dok sa mosta iz pravca Hrvatske čekaju na pregled tri kamiona.

U produžetku Carinske ispostave restoran "Duga", ispred koga sjedi pet-šest gostiju, za tri stola. Naspram "Duge", preko ulice Gavrila Principa, zelena pijaca. Štandovi su i na stolovima i na asfaltu. Pored dijela gdje prodavači nude zelen i mliječne proizvode - po cijenama istim ili nešto nižim nego u Sarajevu - najveći dio prostora zauzimaju prodavači prehrambenih proizvoda i ostalih kućnih potrepština sa gotovo istim asortimanom i cijenama. Svoju pretpostavku da su to mahom izbjeglice iz Federacije BiH provjeravam u priči sa jednom mlađom prodavačicom od koje kupujem čokoladu i keks:

- Ja sam iz Donjeg Vakufa a moj muž iz Sarajeva. Našli smo se ovdje i vjenčali prije tri godine. Živimo od onoga što na pijaci zaradimo.

U razgovor se pokušava uključiti i njen muž, ali zbog mušterija to ne može, jer želi da ih usluži.

- Može li se što zaraditi? - pitam.
- Do sada se i moglo, ali odnedavno poskupjela roba kod naših snabdjevača pa je zarada sada manja. Ako i ja povećam cijenu robe, izgubit ću kupce - kaže ona.
- Plaćate li što pljacarine? - opet sam znatiželjan.
- Kako da ne. Sam prostor za sto košta mjesečno 250 maraka, a onda još i porez 120 maraka. Valja prvo to zaraditi, a onda ako mi šta ostane - veli prodavačica.

Živo je i pretijesno na pijaci u ovim satima, kao i u produžetku na buvljoj pijaci, gdje prodavci nude raznovrsnu robu: tekstil, obuću, kućanske potrepštine od plastike i dr.

Nisam više imao vremena za razgledanje. Prošao sam kroz Knez Mihajlovu i trg Boška Perića Peše, gdje sam u ponudi beogradske, banjalučke i sarajevske štampe kupio "Oslobođenje" i "Nezavisne novine", te stigao do hotela.

U press-centru konferenciju za novinare držali su organizatori Manifestacije humanizma i progresa u Bosni i Hercegovini u miru i supervizor za Brčko Gary Matthews, koji je rekao da sve ove manifestacije koje se u Brčkom dešavaju, su u vezi sa napretkom i da je Distrikt konkretan primjer onoga što je prije pet godina dogovoreno u Daytonu. Na njegove riječi - da je Brčko u BiH primjer u modelu demokratske, multietničke i efikasne uprave - kolega iz "Oslobođenja" Vehid Jahić je upitao kako se može govoriti o ekonomskom razvoju Brčkog kad se u njemu ne može provesti osnovno ljudsko pravo, pravo na povrat imovine predratnim Brčacima? Pravi odgovor nije dobio, a gradonačelnik Brčkog Siniša Kisić mu je rekao da u tom pogledu treba malo pogledati statistiku u Federaciji BiH, pa će dobiti odgovor.

Vrijeme mog prvog boravka u Brčkom je isticalo. U ranim popodnevnim satima krenuo sam u pravcu Tuzle preko Brke, zaobišavši Lončare i tržnicu "Arizonu". Na izlasku iz grada s lijeve strane puta primijetio sam veliko i zapušteno muslimansko greblje, ali u Brčkom nigdje ne vidjeh nijednu džamiju. Mogu li se izgledom mezarja mjeriti povratak prognanih i izbjeglih u grad ili na nekoliko mjesta obnavljanjem kuća na periferiji? Naravno da ne mogu (samo ovim parametrima). Mnogo jasniju predstavu o povratku daju same brojke, koje saopštava Udruženje "Povratak": od 1996. do 1999. godine u sela i prigradska naselja u 1.148 obnovljene kuće vratilo se oko 4.000 nasilno protjeranih Brčaka, a u 2000. godini još njih 900.

U Brčkom, bar u njegovom centru, nema izrazitih tragova rata - vidio sam svega nekoliko porušenih kuća, ali sam primijetio da se ovdje intenzivno, kao malo u kom mjestu u BiH, obnavljaju objekti, grade novi i proširuju postojeći. Živost u gradu je najbolji indikator njegovog stanja. Na pijaci, na ulicama, u kafanama, restoranima i prodavnicama dosta je građana. Novac se obrće a s njim i život vraća u normalnije tokove. Dobro je da je tako i da ljudi gradu vraćaju njegovu predratnu demografsku i ekonomsku sliku.