Čehajić, Raif

Nigdje u Bosni, čini mi se, nije tako izražen kult vode kao u Bihaću. Bolje je zapravo reći kult rijeke, jer dosta je toga u Bihaću naslonjeno na rijeku Unu. Svojevremeno je nastala prava opsesija (ne samo u ovom gradu) imenom Une. Njome su nazivali novorođenu žensku djecu, ženski časopis, a dosta ustanova i organizacija u Bihaću nosi ovo ime. Una je zato ovdje bila, jeste i ostat će pojam za ljepotu i vječnost.

Uistinu, ovo je jedna od naših najljepših (ako ne i najljepša) rijeka. Nastajući u vrletima planine Čemernice, probijajući se potom kroz uske klance, usjeke i kotline sve do Bosanskog Novog, lomeći se niz mnoge kaskade, slapove i vodopade, ona će do Bihaća poprimiti svoju snagu i ljepotu a zelenkastu boju prosuti u širinu pred Bihaćem i sijati njome sve do ušća u Savu.

Uz Unu, i u njoj samoj, rodila se ljepota prije mnogo stoljeća i Bišćani je nazvaše "unskim smaragdima", dajući u novije vrijeme taj naziv i ekološkom pokretu.

Zaljubljenici u svoju rijeku-ljepoticu Bišćani mogu satima i danima gledati njene prekrasne obale i pejzaže okupane u zelenkastomodroj vodi, dajući joj - zajedno sa pretočenim nebeskim plavetnilom - bajkoviti prizor. Tu, na obali rijeke, mladi se nadahnjuju snagom, živahnošću i nepresušnom energijom, upravo onako kao što Una stoljećima inspiriše slikare, muzičare, pisce i režisere, postajući njihova muza.

Snaga, ljepota i izvor života ovog kraja, a posebno Bihaća, upravo su u Uni. Putnik namjernik će odmah po ulasku u grad primijetiti da se još u srednjem vijeku (a i ranije) život odvijao uz ovu rijeku. Ostaci prastarog grada (kula i katakombe) podignuti su u neposrednoj blizini rijeke. Kasnije je i austrougarska vlast, pa i ona poslije nje, život usmjeravala upravo ka Uni.

Doći u Bihać i šetati gradom uz rijeku više je od zadovoljstva, inspiracije i nadahnuća, a znači, prije svega, steći i odavde ponijeti mnogo znanja o ljepoti grada i ljudi.

I tako stoljećima Una i Bihać žive istim ritmom. Kad su se Bišćani gradnjom domova pomalo i udaljavali od rijeke, uvijek su joj se vraćali na drugi način. Vraćao ih je na ovu rijeku zapravo kult vode koji se ovdje gradi stoljećima. Kao da sve počinje i završava se na obalama rijeke. Dolazak u grad ili odlazak iz njega počinje preko mosta na Uni, koji je postao zaštitini znak Bihaća. Naslonjen na pet kula, dužine manje od 150 metara, most na Uni spaja dva dijela grada, stari i novi. Uz most, s obje strane rijeke pulsira život. U ljetnje predvečerje kao da cio Bihać izađe na rijeku.

Veliki park, sa gusto zasađenim drvećem i popločanim ili asfaltnim stazama, stjecište je mladih gotovo po cio dan. Sjede na klupama, obično po dvoje i zabavljaju se.

Uz Unu nema mnogo staza za šetnju. Oko mosta, s obje strane rijeke, nikle su mnoge kafane i restorani. Tik uz most, uz glavnu ulicu, "Pivnica" je, a s druge strane "Paviljon". "Pivnica" je izgleda najstariji ugostiteljski objekat ovdje. Smještena na početku zgade uz samu obalu Une izdiže se terasasto u odnosu na rijeku, ali posljednje godine proširila se za desetak stolova na samu obalu rijeke.

"Paviljon" je "mlađi" i uzvodno je od "Pivnice". S jedne njegove strane trokuta je glavni most za ulazak i izlazak iz centra, a s druge vještački izgrađen rukavac Une. Na širokom koritu rijeke, uzvodno do "Paviljona" ljudska ruka je (ko zna kada) razdvojila rijeku vještačkim nasipom i manji dio vode usmjerila ka centru grada. Brana na kraju kopnenog dijela nasipa i na njoj drvena ustava podignuta na betonskoj podlozi i pješačkom stazom ukazuju da je ovaj poduhvat star najmanje stotinjak godina. Malo niže, preko tog rukavca (kod hotela "Park") podignut je još jedan, manji most. Uzvodno od rukavca je uz rijeku restoran "Čardak na Uni", ispred koga stoji fijaker.

Ispod glavnog mosta nizvodne, s desne strane rijeke, stotinjak metara od njega je "Gurman", a naspram njega s druge strane rijeke je ada. Una je godinama nanosila šljunak i pijesak i odmah iza mosta gradila sebi mjesto za odmor. Ljudska ruka je malo kultivisala adu i nastadoše staze za šetnju, ali i ugostiteljski objekat. Posta to idealno mjesto za održavanje raznih predstava, koncerata, besjeda, pozorišnih i drugih pripredaba.

Kada dođe proljeće, pa sve do kasne jeseni, na ovim mjestima uz Unu - od jutra pa do kasno uvečer - kuca bilo Bihaća. Mladost, naročito u prevečerje, zaposjedne obje obale rijeke. Puna snage, poleta i živosti bihaćka mladost defiluje ovuda. Kao da se napaja energijom iz Une. Plahoviti, žučni i energični mladi Bišćani demonstriraju svoje doba kroz šetnju, vožnju bicikla, motora, rola i zvuke muzike... Popit će kahvu ili neko drugo piće u "Paviljonu", "Čardaku" ili nekom drugom lokalu, porazgovarati o svojim brigama, radostima i planovima i prošetati uz Unu napajajući se njenim mirisima. Neki će otići u kajakaški klub i pokazat će se kao dobri veslači na rijeci.

Nigdje ne osjetih takav ukus i slast meda kao kod Atifa Dedića, Bišćanina koji sa svojoj firmom "Bosanski farmer" i sa stotine košnica pčela posta poznat ne samo u ovom kraju već i u susjednoj Hrvatskoj, gdje sa nekoliko kamiona punih košnica pčela ljeti po Dalmaciji obire najljepše mirise trava koje će zamirisati u medu. Po hrani, ali onoj slanoj, osta popularan i vrsni bihaćki ugostitelj Smail Lelić, vlasnik nadaleko čuvenog restorana "Gurman", smještenog uz samu Unu. Kad ljubitelji nacionalne kuhinje i ostali gurmani žele da se odmore i osjete slasti jela, svraćaju kod Smaila.

Nekako pred sam rat u Bosni i Hercegovini Smail Lelić je, pored onog starog ugostiteljskog objekta s lijeve strane rijeke, sagradio i novi. Objekat kakav gost može samo poželjeti, uz samu Unu. Ali ne dade se Smailu ugostiteljevati u novom objektu (ni stari nije zatvorio), jer izbi agresija na našu državu. Neprijateljske granate oštetiše Smailovu ljepoticu. No meraklije i njegovi prijatelji i u to vrijeme - kad god su prilike dozvoljavale - svraćali su u "Gurmanov" gastro salon. Ni granate ih nisu mogle odvratiti od druženja. A sastajala se tu raznovrsna elita, pa i umjetnici.

Godine 1994. rodi se ideja da na bijelim zidovima "Gurmana" umjetnici počnu slikati. Najizrazitiji od njih - Nusret Hošić, slikar, odluči u dogovoru sa Smailom da na zidovima crta Bošnjake u narodnoj nošnji i detalje najporušenijih gradova u Bosni (Bihaća, Sarajeva, Mostara...). Pridužiše mu se i još neki slikari, pa stvoriše cio opus.

No ne dočeka slikar Hošić primirje u BiH, ode sa ovog svijeta na drugi dunjaluk. Kažu da ga je bolest nagrizala i kad je slikao Bošnjake. Osta iza njega dosta djela, pa i ona na vanjskim zidovima "Gurmana".

Pred smrt čovjeku na pamet dođu razne misli, mudre i životne. Tako su se i Nusretu Hošiću, slikaru iz Bihaća, njegove posljednje godine života rojile mudre misli o Bošnjacima. Kad je naslikao nekoliko Bošnjaka u narodnoj nošnji (kako piju kahvu sa dugačkim čibucima u ruci), zapisa na desnom zidu gastro salona "Gurman" - uz malu pomoć svojih prijatelja - i ovo:

"Pametni su ovo Bošnjaci. Primaju nerad od Istoka, ugodan život sa Zapada, nikad ne žure, jer sam život žuri. Ne zanima ih šta je iza sutrašnjeg dana - doći će što je određeno - a od njih malo toga zavisi. Zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepim riječima; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjama; dugo se ne osvrću ni na šta, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče; sve isprevrću i okrenu na glavu pa opet postanu spavači i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer im donose zlo; lahko im dosadi jedan čovjek, makar im donosio i dobro... Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni - sve su to oni. I sve između toga. A pored svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka. I sve ovo što govorim - to o sebi govorim."

Zapisa tako umjetnik i ode na vječni počinak.

Više od šest stoljeća Bihać je svojoj historiji preživio dosta dobrog, ali i lošeg. Da, upravo tako - preživio. Napadali su ga razni neprijatelji i sa istoka i sa zapada, i sa juga i sa sjevera, vandalski ga uništavavajući, ali su Bišćani uvijek imali snage, umijeća i hrabrosti da grad odbrane i sačuvaju, poput generala rahmetli Nanića i žive legende Dudakovića, ali i drugih junaka u njegovoj novijoj historiji. Za ovaj grad i Bosnu svoj život, sa hiljade drugih, domovini pokloni i rahmetli Irfan Ljubijankić, koji osta na vječnom smiraju u haremu džamije Fethija.

Svaki put kad dođem u Bihać neizostavno prošetam obalama Une. To mi pričinjava zadovoljstvo, baš kao i proći Bosanskom ulicom od pošte do kina, svratiti u jednu od tri galerije u tom dijelu grada i pogledati šta su to novo stvorili bihaćki slikari. Kad se umorim, onda odem prvo na bozu u slastičarnu "Junuzović", koja cijelo jedno stoljeće gaji tradiciju slastičarstva, o potom sjedem u "Čardak na Uni" ili "Gurman" uživajući u bihaćkom krajoliku i jedući pastrmku.

Jer, ko jednom dođe u Bihać, postat će njegov zaljubljenik. On će ga svojom magijom jednostavno očarati.