Čehajić, Raif

Krajem februara 1999. godine sa delegacijom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i sa pet-šest kolega krenuo sam u Banja Luku na otvaranje Sajma sarajevske privrede u Domu solidarnosti. Iako u javnosti nije privlačio neku posebnu pažnju, Sajam, što su ga zajednički organizovala dva dnevna lista (banjalučke "Nezavisne novine" i sarajevske "Večernje novine") bio je za Bosnu i Hercegovinu veoma važan događaj, jer je trebalo da odigra ulogu daljnjeg povezivanja dva entiteta i početak stvaranja jedinstvenog tržišta u državi.

Za mene je ovo putovanje bilo zanimljivo: nakon 15 godina, u kojima su se u BiH odigrali burni, revolucionarni i, prije svega, tragični događaji, dolazim, eto, ponovo u grad koji sam osamdesetih godina pohodio najmanje jednom mjesečno, zavoljevši ga kao svoj zavičaj. A svaki Bosanac koji je tih godina bar jednom posjetio Banja Luku, vjerovatno je bio očaran njenom ljepotom, gostoljubivošću i prisnošću njenih stanovnika.

Dok u tišini krećemo prema Vogošći i Visokom, prebirem po sjećanju i uspomenama na Banja Luku. Kako li, Bože, nakon tih proteklih osam godina rata i mira izgleda sada ova krajiška ljepotica opjevana u sevdalinkama, naslikana na platnima brojnih slikara i opisana u djelima njenih književnika?

Nešto, veoma malo, vidio, sam o ovom gradu na televizijskim snimcima, dosta lošeg o njemu saznavao iz medija, ali da bih stvorio svoj sud o njemu, evo imam sada priliku.

Naviru sjećanja na prve dolaske sada već tako daleke 1981. godine kad sam sa torbom novinarskih rukopisa iz Zenice stigao u Banja Luku iza ponoći zagrebačkim vozom. Ne poznajući dovoljno grad, na Željezničkoj stanici sjeo sam u taksi i za petnaestak minuta bio u zgradi Štamparije "Glas". Sjećam se dobro, bilo je kasno proljeće i mirisali su procvali bagremi i kesteni. Brzo sam predao rukopise po koje ću štampane u obliku novina doći dvadesetak sati kasnije, a onda se istim taksijem vratio do hotela "Slavije", gdje sam prenoćio, da bih se sljedeće večeri vratio u Zenicu kombijem "Naše riječi".

U kasnijim mojim čestim posjetama Banjoj Luci ova relacija je postala šablon, koji sam samo proširivao dnevnim šetnjama po gradu, odlascima u kino, obilascima trgova, kafana i prodavnica. Ljeti bih odlazio na Vrbas i rashlađivao se na njegovim obalama ili vodi, a zimi obilazio robne kuće i dokolicu skraćivao u kafanama "Dva fenjera" i "Orhideji".

Grad se doimao zapadnjački, sa lijepo uređenim ulicama, trgovima, izlozima, parkovima i ljubaznim i prisnim ljudima, a Banjalučanke moderno odjevene kao ljepotice iz holivudskih filmova. Posebno mi je bilo zadovoljstvo šetati ulicom Veslina Masleše (sada Gospodarska), ne zato što me podsjećala na sarajevsku Ferhadiju, već što je u njoj uvijek bilo zanimljivog svijeta i što se ovdje prelamao život Banje Luke. A kad bih se umorio šetajući, otišao bih najčešće u hotel "Bosnu" i uz "nektar" nastavio iz sale ili bašte posmatrati bilo grada i njegove stanovnike.

Boraveći tih godina u Banjoj Luci, upoznao sam neke Banjalučane, najviše moje kolege: Naila Osmančevića, Kemala Cocu, Aleksandra Ravlića, Limuna Papića, Ranka Preradovića, Midhata Kalimana i dr. Od svih njih najviše me fascinirao Limun Papić svojim novinarskim nervom kad smo nedjeljom zajedno na montaži "Glasa" u noćne sate završavali prijelom posljednjih (sportskih) stranica listova. Uz sav redovni posao, tako nabijen i zgusnut u tim satima, on je stizao da odatle, nakon završene nogometne utakmice, u kojoj je uvijek glavni akter bio banjalučki "Borac", šalje izvještaje za zagrebačke redakcije govoreći ih - poput radioreportera - uživo, bez pripremljenog teksta. Za mene je to bilo pravo profesionalno umijeće, svojstveno samo izuzetnim novinarima. Kad sam sutradan čitao te izvještaje u novinama, izgledali su mi kao studiozno pripremani, a ne kazivani stenografu direktno iz glave. Ta Limunova sposobnost i umijeće predaje izvještaja jednostavno me impresionirala, jer je tada malo ko od sportskih, pa i drugih novinara, sa toliko umijeća tekstove tako mogao slati.

Banjalučanin s kojima sam se najčešće susretao bio je Zvonko (ne sjećam mu se prezimena), tada mlađi grafičar i rukovodilac na montaži novina. Izuzetno komunikativan i sa profesionalnim odnosom prema poslu, a naravi kakva se samo može poželjeti, bez nervoze i sa dobrim odnosom prema ljudima, znao je da orgnizacijski i tehnički umreži sve sličice mozaika i tako doprinese najracionalnijem i najbržem učinku u poslu. Kad bih završio sve poslove, što je bilo rijetkost za mog boravka u štampariji, pozvao bih ga na piće i odlazili bismo u najbliža "Dva fenjera" okrepljujući se i pričajući većinom o poslu.

Prebirući po nejasnom sjećanju u mislima se vraćam na noćne prolaske sa vozačima Franjom i Todorom kroz gradove od Banje Luke do Zenice (Prnjavor, Doboj, Maglaj i Žepče ili na drugom pravcu: Jajce, Donji Vakuf, Travnik i Vitez) hitajući da se "Naša riječ" što prije pojavi na zeničkim kioscima. Sad mi sve to izgleda kao san i vjerujem kad bi ponovo krenuo tim pravcima noću da bih malo šta susreo istoga na tim putevima.

Promiču gradovi februara 1999. Kako sam bliže Banjoj Luci, u meni jača neki nemir zajedno sa znatiželjom kako sada izgleda nekadašnja ljepotica na Vrbasu? Od ulaska u grad pa sve do Doma solidarnosti, gdje su se pred otvaranje Sajma sastala dva entitetska premijera, sve mi mi se tako brzo desilo da, ustvari, nisam mogao ni sklopiti mozaik o ulicama kroz koje smo prošli i o samom gradu.

Poslije ceremonije otvaranja Sajma nabrzinu sam pogledao štandove, a onda krenuo u obilazak grada. Na samom izlazu iz dvorane susreo sam Naila, svog starog prijatelja i kolegu s kojim sam se poslije završetka rata nekoliko puta čuo preko telefona. Izgledao mi je sada nekako stariji i nervozniji. Uz sve to, djelovao mi je nezainteresovano za naš susret nakon toliko godina, mada sam se kasnije uvjerio da nije baš bio takav. O njegovoj ratnoj sudbini sam dosta toga znao, pa ga o tome nisam ništa pitao. Zaljubljenik u pčelarstvo, uspio je ratnih godina da sačuva nekoliko košnica pčela, ali ne i porodičnu kuću koja je jedne noći nestala pod razornim dinamitom. Iz svog velikog stana morao je da preseli u manji, gdje i sada boravi. Nail je sada dopisnik sarajevskih "Večernjih novina", gdje je, nakon toliko godina pauze, na moju inicijativu počeo da radi. Nezadovoljan je rijetkim i simboličnim honorarom, ali i dalje to drži pripremajući istovremeno izlazak novog lista "Zavičaj".

Na izlazu iz sajmišta pojavi se odnekud Duško Pušarić, kolega iz Zenice s kojim sam - kakve li koincidencije - spomenute 1981. godine prvi put doputovao u Banju Luku.

Otkuda ti, Dule, ovdje? - pitam ga, a već mi je jasan njegov neodređen odgovor budući da sam ga 1993. viđao u Radio Zenici.

Uvijek mudro postupajući i izbjegavajući direktan odgovor, učinio je tako i ovaj put:

- Ovdje sam - kratko mi je odgovorio.
- A radiš li što ovdje, u Banjoj Luci, jer valja živjeti? - velim, a on će:
- Znaš ti mene, pratim sport za ovdašnji Radio - odgovara Duško.

Nisam imao puno vremena za razgovor s njim, jer je dogovor bio da za jedan sat krenemo u Sarajevo.

Požurio sam zato u Gospodarsku ulicu da vidim kako sada ona izgleda. U njoj je najživlje. Na improviziranim stolovima ili na kartonima razastrtim na asfaltu prodavci nude razne (nevažne i stare) potrepštine: od tekstila i pokućstva do knjiga. Nisam našao ništa zanimljivo što bi me moglo podsjećati na ovu posjetu Banjoj Luci. Sunce je malo izmigoljilo pa su na dva mjesta ispred kafana gosti sjedjeli, ali malo koje nešto pio. Očito da besparica i ovdje hara. Neuredni izlozi u prodavnicama, a neki i pusti. Većina prodavača je izgledala tužna, zabrinuta i bezvoljna. Neki od njih su tihim glasom nudili robu koju je malo ko kupovao. Po njihovom izgledu činilo se da su većina njih izbjeglice iz nekih varoši ili čak možda i zabitih sela.

Uputio sam se u nekadašnji Zanatski centar da pojedem nadaleko poznate banjalučke ćevape. Nisam imao nekog izbora, jer je u nekadašnjem jezgru grada sa dosta kafana, ćevabdžinica i restorana sada tek poneka ugostiteljska radnja. Neke su zatvorene, a u drugima nekakvi magacini ili piljare. Ušao sam u jednu od dvije na koje sam naišao. U njoj nije bilo mušterija. Sredovječna žena, sa bijelom keceljom oko struka, ustala je iza stola i upitala hoću li ćevape u lepinji? Prihvatio sam njenu ponudu. Nismo razgovarali, jer prosto nisam znao šta da kažem ili šta da pitam. Ubrzo je u ćevabdžinicu ušla mlađa žena i pozdravljajući sjela za sto do roštilja. Bila je poznanica domaćice. Razgovarale su tiho, kao da su znale da sam stranac u ovom gradu i da njihovu priču ne treba da čujem. Ipak ponešto se moglo razabrati iz njihove priče. Mlađa je pričala da je sa mužem ovih dana išla u Zenicu, gdje su oboje radili do rata u Željezari i da su podnijeli zahtjev za povrat stana u tom gradu, a onda kazala:

- Nije nama toliko stalo do tog stana. Očekujemo uskoro od moje sestre iz Kanade garantno pismo i čim ga dobijemo, odlazimo tamo. Vidiš i sama da ovdje nema života. Ni ja niti muž ne radimo, a živimo u stanu jednog muslimana koji traži da se vrati u svoje. Da mi nije te sestre u Kanadi, koja mi pošalje poneki dolar, ne znam kako bih sa mužem i dvoje djece preživjela.

Pojeo sam ne baš ukusne ćevape i platio ih tri marke. Servirka mi je onu marku kusura vratila u jugoslavenskim dinarima. Nisam htio reći da tu monetu nemam gdje u Sarajevu potrošiti, već sam je primio, a onda odmah kod prvog prodavca novina za njih kupio "Večernje novosti" i "Blic".

Centar grada mi je - i pored mnoštva prolaznika - izgledao pusto i tužno. Uputio sam se ka hotelu "Bosna", gdje sam se trebao naći sa kolegama radi povratka kući. Prošao sam pored Banskih dvora, gdje se održavaju sjednice Narodne skupštine. Naspram Dvora mrežom ograđeni trg privukao mi je pažnju, a posebno tabla na kojoj je pisalao da je na ovom mjestu prije Drugog svjetskog rata bila podignuta crkva Svetog trojstva, koju su ustaše porušile. Sada je započelo njeno obnavljanje.

Pročitavši napis na ploči, promijenio sam prvac svog kretanja i umjesto prema "Bosni" krenuo sam ka mjestu gdje je do agresije na BiH stajala džamija Ferhadija, jer sam imao još malo vremena. Došao sam do hotela "Slavija", koji su majstori ogradili skelama i renovirali ga. Koliko sam samo puta u njemu spavao? Krenuo sam još malo dalje i iz daljine posmatrao nijemi prostor na kome je Ferhadija stoljećima ponosno uljepšavala grad svojim izgledom i veličinom dajući ovom dijelu Banje Luke specifični bosanski pečat. Sad je taj kraj izgledao sasvim drugačije bez džamije.

Nisam dugo posmatrao bespredmetni dio Banje Luke jer niti sam imao snage, pred učinjenim barbarizmom, niti vremena.

Vraćajući se žurno do hotela "Bosna" ušao sam u samoposlugu više iz znatiželje da vidim šta se nudi od robe. Rafovi su bili popunjeni, ali nekog šireg izbora robe nije bilo. Kupio sam "viljamovku" kao uspomenu na posjetu gradu na Vrbasu.

Na ulicama primjećujem da nema ni blizu onoliko prolaznika koliko sam navikao da u ovom dijelu grada susrećem svih (sada mi se čini) tih davnih godina. I ti ljudi koje sada susrećem izgledaju mi potišteni i odsutnog pogleda. Vjerovatno su to neki drugi Banjalučani, a ne oni koje sam ranije susretao na ulicama. Ali među njima ima i starosjedilaca. Kako ih samo ne mogu primijetiti? Jesu li se to oni izmijenili i izgubili svoj krajiški prepoznatljiv duh po kome ih pamtim decenijama? Zar su se utopili u nadolazeći i preovladavajući ruralni menatalitet u naletu agresivnog, retrogradnog i izgubili svoju prisnost i gostoljubivost?

Pred "Bosnom" su me čekale kolege. Dok sam im se primicao, sjednica Narodne skupštine je bila prekinuta, pa se nekoliko delegata uputilo u hotel. Prepoznao sam neke od njih, a naš vozač se sa njima i pozdravio, jer ih je poznavao još prije rata - kako kaže - kad ih je službeno vozio po BiH. Njihov odnos prema nama izgledao je normalan, više u okvirima kurtoazije nego ranijih poznanstava.

Sjeli smo u kombi i krenuli ka Sarajevu.

Banja Luka je ostajala iza nas kao grad u kome sam bio veoma davno. Predstava o njoj ostala je zauvijek jedno prosanjano vrijeme, poput izgubljene crnobijele fotografije na kojoj se lice grada i njegovi stanovnici gotovo i ne prepoznaju u pomućenosti blijedih prisjećanja. Kao kroz maglu teško nazirem nekadašnju ljepotu i prostranost Banje Luke.