U mom atelijeru...
|
Sulejmanu Džaferbegoviću
Kipovi se moji poput mlijeka bijele
Za zavjesom bone i nervozne noći - Oko čela svježe ruže im se splele, Što ih je daleko u šumskoj samoci Djevičanska jedna podgajala ruka I bojama dala magičke im moći. I kipovi šute bez daha i zvuka - Iz mramornog oka praznina im diše Beživotni izraz nirvanskoga muka. Tek šuteći tiho, zavjesa se njiše Na drhtaju vjetra; po njoj suza kapa Plave lune - ko da uzor - slike piše. Ko to sada po mom atelieru tapa? Ko li budi moje kipove u tmini, Dok viš njih Morfej kreljuti rasklapa?... Gle, blijeda žena neka u crnini Sa bakljom u ruci stupa na tenhane - Na licu joj sjetnom cvjetaju zerini. Kad joj plamen s baklje na kipove pane, Mramorne im odmah progledaju oči, A cijelo tijelo micati se stane - I usne im drhtnu, a s njiha se toči Eliksirska pjesma i magička priča U šapatu tajnom zavjese i noći. Ah, kipovi zbore - baš ko živa bića - O dalekom nekom čarobnome kraju, O ljubavi jednog umrloga žića. I zbore i plaču u nijemom vaju Tako svake noći kad ta dođe žena I u svoje baklje okupa ih sjaju. - O lijepa ženo! Ko si? Anđ'o? Sjena? Odakle si došla iz neznanih sfera?... - Ja sam došla tebi iz tvog groba snena: Ja sam tvoja Lejla, tvoja mrtva vjera!.... |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |