Ramazanska večer
|
|
Mom pobri A. Rašidkadiću
Suton se spušta, mirisav ko smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare - Gle, mujezini već pale kandilje I svijet ostavlja trge i pazare, A suton pada mirisav ko smilje... Pobožni ljudi za soframa sjede, Molitve usne šapuću im ti'o Radosnim okom u satove glede - Bljedilo sveto post im licem svio; Al oni veselo za soframa sjede. Na polju suton sve to više pada. I sve su stvari u duboku muku... Čekaju ljudi, kad će top sa grada Navjestit' iftar u plamenom zvuku - A vani suton sve to više pada. I gle, na jednom svjetlost neka sinu S tabije bijele, ko nur s Tura da je, A sa njim zvuk se po vazduhu vinu - Zvuči l' to svjetlost ili to zvuk se sjaje? Večernji anđeo to iz topa sinu. I hrli, noseć psalam vrh usana, Intiman, mio ko Božije riječi - I zadnji disaj umrloga dana U njemu plače, uzdiše i ječi... Anđelu drhti psalam vrh usana. A ezani ga mujezinski prate I zvek posuđa s iftarskih sofara, Krila mu zvijezde svojim trakom zlate I plam kandilja sa vitih munara - I tople molitve pobožno ga prate. Suton je pao mirisav ko smilje I siplje zemljom svoje nujne čare, Grleći krilom drhtave kandilje - Svijet opet puni trge i pazare, A suton miri kao amber-smilje. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |