Ćatić, Musa Ćazim

Evo te gledam zanesenim okom,
Pov'jest draga domovine moje;
Srce mi strepi, a desnica dršće,
Stranice svete prevrćući tvoje -
I duša mi se, puna poštovanja
Pobožno svakoj tvojoj rječci klanja...

Na javor-guslam' u najslađem zboru
Tebe su vile moga roda vile.
I svaki spomen prošlosti nam slavne
K'o svet amanet u Te su nam slile,
Da svojim žarom sred našije' grudi
Stari nam ponos i viteštvo budi.

O knjigo slave! Ja u Tebi vidim
Junačkog Tvrtka i sve svoje pređe,
S handžarom oštrim u desnici snažnoj
Ponosnoj Bosni kako brane međe -
I poput smijelih divova i lava
Prsima štite svoja stara prava.

Ja vidim na tvom uzvišenom listu
Sva ona davna neumrla djela,
Što ih Sokoli, Pijele i Tire
Stvoriše, kad su uzdignuta čela
Najvećem carstvu na kormilu bili
I krv dušmansku potocima lili.

Ja vidim kako vrh krševa naših
Sunašce zlatne slobodice sije,
Junačka seka kako bratu svome
Niz jedra pleća turu-perčin vije,
A dična mati svog jedinca hrani,
Da Herceg-Bosni čast i ponos brani.

Ja vidim evo sve krvave vojne
I bojna polja i britke handžare
I alaj-bajrak, što se nebu vije
I Toke, što se na sunašcu žare
I bijesne ate, što ko vihor lete
Ah, vidim svega iz prošlosti svete.

U tvome krilu! Tobom zaneseno
U grudima dršće mlado srce moje
Živijem žarom cjelivat bi htjelo
Tvoj svaki redak, svako slovce tvoje;
Na tvoje listove duša mi je pala,
O sveto nebo mojih ideala!

O naše slave ogledalo vjerno!
Daj rodu mome putovođa budi;
Svoje mu vatre ulivaj u dušu,
Svojijem dahom nadahni mu grudi,
Pa sv'jestan tebe neka smjelo brodi
Svojemu spasu i svojoj slobodi!

Zahrđo handžar dok o klinu visi
i svoju prošlost pokopanu sniva,
Moj narod neka laganijem perom
Budućnost ljepšu na tebi osniva,
U tebi gledeć' ideale svoje,
Pov'jest drage otadžbine moje!