Ćatić, Musa Ćazim

Ja nikad n'jesam lažne r'ječi rek'o,
Nit mog je skuta zemski dirnuo kal;
Sa moje lire vječito je tek'o
Božanske pravde i istine val.

Ja nikad n'jesam covječijeg srca
Uvr'jedit mog'o u životu svom,
Iz moje duše samo ljubav vrca
Vas svijet se grije na srdašcu mom.

U svetom hramu, gdje draga ljepota
S prijestolja zlatnog ko sunce sja,
Rasla su krila mladog mi života
U krugu vila rastao sam ja.

I zato ljudi preziru mene
I divljom vikom progone me svud -
I zato mene krasne mrze žene;
Ta ja sam pjesnik - ja sam čovjek lud !

Tijelo su moje bacali po prahu
I moje duše gušili su dah,
Na pamuk vrelu krvcu mi sisahu,
Mlado mi srce cijepajuci ah!

O braćo ljudi! Čemu mržnja ljuta,
Čemu vaš bijes i sav prezir taj?!
Ta s mog me niko ne odvrati puta,
Moj put je meni što anđelu raj.

Ja n'jesam čovjek sa ovoga svijeta,
Krilati ja sam u slobodi ptić,
U mome letu ništa me ne smeta:
Ni žarki cjelov, nit ognjeni bič.

Ako sam kadgod riječi proti vas rek'o,
Tom kriv je bio vaših gr'jeha kal
Sa moje lire vječito je tek'o
Božanske pravde i istine val.