Ćatić, Musa Ćazim

Po ulicama zaspaloga grada
Svilenim krokom povlače se sjene,
Krvavi plamen s lampiona pada
U mrak ko uzdah zaljubljene žene -
Po ulicama zaspaloga grada.

U nijemom zvuku zamišljene noći
Svetog se bola veličanstvo širi -
Zv'jezdice plaču u plavoj samoći
I njina suza kao tamjan miri
U nijemom zvuku zamišljene noći...

Ah! šta to šumi sa dalekih sfera?
Da l' oblakovi pahuljasti plove,
Vrh uzdrhtalih skrovitih jezera,
Prosipljuć bijele i pamučne snove?
Šta li to šumi sa dalekih sfera?...

Il naga Venus tajnu čežnju zbori?
Il sa cimbala anđeoskih zvuci
Šapuću ljubav? Il kevser žubori?
Il Luna maše s lepezom u ruci?
Il naga Venus tajnu čežnju zbori?

Trenuci to su ekstaze i raja,
Časovi sveti, kad pjesničke grudi
Slatko se šire s mekih osjećaja,
Što no ih Sevdah cjelovima budi -
Trenuci to su ekstaze i raja.

O noći, ženo neznanih daljina,
Kojoj u oku dršću priče sjajne!
Tvojega duha i tamnih dubina
Meni su mile, tako mile tajne -
O noći, ženo neznanih daljina!

Po odajama samotnog života
Etirna sad mi tvoja noga stupa;
Pod njenom stopom svud cvjeta ljepota -
I sve u tvome mlijeku mi se kupa
Po odajama samotnog života.

Moj duh sa tvojim duhom se cjeliva,
Na tvojoj usni moja pjesma spava
I sva mi tuga u tvoj mrak se sliva -
O noći, ženo spokojna i plava.
Pjesnik te evo grli i cjeliva!