Astarta
|
|
Babelski silnik noću je i danju
Klečo na pragu njenih sobnih vrata, Viseće bašte podigo je za nju S lišćem smargadnim i drvljem od zlata. I sve na svijetu Bog što stvori lijepo, Sve to Astarti pred nogam' je teklo... Na njen je mig se palilo i sjeklo I prijestolja se rušila u pep'o. I pred nju jednog dovedoše dana Čobana nekog iz judejskih strana, Babelska boštva što grdi i crni - Pa čujte, kakva osuda je pala: Astarta skut mu cjelivati stala: - O daj me svojim ćebetom zagrni!... |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |