Ćatić, Musa Ćazim

To neokaljano Svetište je moje,
Gdje no kip tvoje ljepote se koči,
Kandilj mi čežnja viš njeg psalme toči,
Svijetle i meke poput kose tvoje.

Tu začarane gledaju me oči
Najljepše slike i najljepše boje -
Ej, tu ja tebi pjevam pjesme svoje
U mističnoj i punoj kada noći,

Pred kipom klečeć na pijedestalu.
A golubovi mojih rujnih snova
Svijaju gnijezdo hramu uvrh krova...

Iz njina kljuna biserje se truni
I tiho tjeme posvećeno kruni
Tvojemu kipu - mome Idealu.

* * *

Još nikada ovome hramu preko praga
Grijeh blatnom nogom do sad prošo nije,
Niti je strasti ljudskoj bilo traga
Pod kubom tom, što ko nebo se vije.

U miru ovdje tihi sanak snije
Nevinost u svojoj svoj krasoti naga,
Na usni joj se Platonizam smije,
Uzvišen kao tvoja duša blaga

I mirisima svojim me opija,
Pa u ekstazu duh mi se uzvija
I rajem šeće, Niđar, lijeru moj!...

To neokaljano Svetište je moje,
Ideal mi je - kip ljepote tvoje;
Ah, ja sam monah, vjerni sluga tvoj!