Ćatić, Musa Ćazim

Ko je pratio kulturnu povjest Osmanlija, tome je poznato, da su Perzijanci imali velikog intelektualnog utjecaja na život i razvoj turskog naroda. Taj se utjecaj opaža u svjema elementima osmanlijske civilizacije, u svjema granarna njihove umjetnosti (arhitekturi, glazbi i pjesmi), pa dapače i u svjema stupnjevima socijalne im evolucije, a prešao je megju njih preko seldžučkih Turaka, koji su ga primili od turkomanskih plemena, kad su se iz Irana preselila u Malu Aziju.

No kako se vidi, po samom naslovu ovog članka, mi ovdje ne ćemo govoriti o tom općenitom utjecaju, nego ćemo u kratkim potezima pokazati čitaocima intelektualni upliv Perzijanaca na samu osmanlijsku lijepu književnost, poglavito pjesništvo, te misticizam kao glavni izvor toga upliva.

Već u prvim danima postanka osmanlijske literarne umjetnosti vidimo, da su osmanlijski pjesnici u svojim duševnim produktima ostentativno imitirali svoje perzijske drugove. Kasnije je ta "manija imitiranja" - kako to zgodno K'joprili zade veli - zauzela tolike dimenzije, da su osmanlijski pjesnici sve trope, slike i figure, pa i smisao cijelih verzova i kitica ad verbum prenosili u svoja djela, te je s toga i sami njihov jezik sličio napolici perzijskih i turskih riječi. I ako je slavni pjesnik Bakija (živio u prvoj polovici XVI. stoljeća) svojom umjetničkom rukom uspio osmanlijski artistički jezik tako izbrusiti, dotjerati i takovu mu eleganciju podati, da su se u njemu svaka misao i čuvstvo mogli izraziti bez imalo prozaičnosti, a dosta blizu narodnom shvaćanju, ipak se taj utjecaj Perzijanaca time nije mogao istisnuti iz osmanlijske lijepe literature.

I najveći turski pjesnik, a Bakijin savremenik Fuzulija prikazuje nam se u svojoj pjesničkoj pripovijesti "Lejla i Medžnun" kao potpuna perzijska individualnost svojim religijskim nazorima (bio je Šiit) te oblikovanjem i načinom izražavanja svojih ideja, ma da je to njegovo djelo nastalo pod uplivom arapske književnosti, iz koje mu je i sujet uzet.

U ono su vrijeme mnogi turski pjesnici, kao sultan Selim I. pjevali cijele "divane"na perzijskom jeziku. I autor poznate "Tedarruname" (Knjiga o skrušenoj odanosti), Sinan paša, ispričavajući se, što je to svoje djelo napisao na turskom jeziku, ne bi li bilo pristupačno i široj publici, veli, da ono po svom sadržaju i svojim idejama pripada perzijskoj književnosti, i ako oblikom i vanjštinom pripada osmanlijskom narodu. Te nam Sinan pašine riječi dokazuju, kako su slabo u njegovo vrijeme (XVI. stoljeće) susretane i primane knjige, pisane turskim jezikom.

Toj velikoj ljubavi prama jeziku potomaka Zoroastrovih i njihovu duhovnom utjecaju na osmanlijske pjesnike najglavniji je uzrok perzijski misticizam, s toga ćemo se ovdje malko više pozabaviti s njim, kao s vrlo važnim faktorom ne samo u književnosti, nego i u socijalno kulturnom životu Osmanlija.

Misticizam je grčka riječ, a znači: tajanstvenost; tajna, čudnovata vjera; vjerovanje, da ljudi mogu s Bogom općiti; zatim: duševna bolest, kad se neko prepušta nepravilno: igri mašte, koja ga mami u nadnaravni svijet.

Inače misticizam (Ilmi tesavuf) znači: jednom govoru (riječi ili rečenici) dati dva smisla: vanjski i unutarnji (manai zahiri, manai batini); ili - da se jasnije izrazimo - smisao u pravom filološkom značenju, kako ga riječ ili rečenica donosi, i smisao u metaforičkom značenju. kako ga mistik - pjesnik u sebi zamišlja. Pjesnik na primjer pjeva o ljepoti dragina lica, o vinu, svijetlu i ljubavi, ali mu nije prava svrha hvaliti te stvari; njemu je glavna namjera slaviti velikog Stvoritelja pomoću tih objekata i tako se zanositi u mističnu ljubav prama Bogu kao apsolutnom osnovu, koji sve obuhvaća.

Sve, što je u životu lijepo i uzvišeno, mistični pjesnici smatraju vidljivom vezom izmegju Boga i čovjeka, koji ga je spoznao, dakle "Arif billah" postao. Oni šta više ni na tom ne ostaju, nego zaljubljeni u intuiciju, traže odraz Božijeg lica u svjema lijepim stvarima i pojavama vanjskog svijeta.

Dakle njima nije svrha - kako rekosmo - u svojim duševnim izlivima hvaliti objekte pojavnog svijeta, kao pošljedice i učinke, nego slaviti Boga kao prouzrok tih objekata, koji su samo oblici božanskih atributa. Zato mistici daju svakoj riječi neki posebni tajni smisao, a svakoj rečenici posebnu interpretaciju. Tako oni i svoja djela smatraju učincima božanstva. Lijep primjer tome, daju nam ovi stihovi turskog pjesnika Ališira Nevaije:

G'jul juzunde bulbul
Senuin eszamna natik,
Šem'i vadide pervane
Senun husnuna šejda!

*

Na ružinu licu slavuj
Čita vječne tvoje tajne,
Pokraj sv'jeće leptir ludi,
Ljepote ti čeznuć sjajne.

Šejh Širazija (živio u četrnaestom stoljeću) preveo je s perzijskog na turski jezik knjigu "Razijin cvijetnjak", koja govori o misticizmu, a u njoj je razgovjetno protumačeno, šta koja riječ ili rečenica kod istočnih mistika znači u svom unutarnjem, tajnom smislu. Po njegovoj interpretaciji npr. vino označuje Božije tajne, svjetiljka Božije svijetlo tj. Ijubav itd. Misticizam nije ljudski um zaustavio samo na materiji i pojavama konkretnog svijeta; on ga izvodi izvan granica njegovih, pa svaki obični pojam komentari i razjašnjuje jednim uzvišenijim pojmom.

Misticizam potiče čovjeka, da se sav posveti razmišljanju o Božijem bivstvu, o transcedentalnim stvarima, o duhovnim stanjima čovjeka kao o "ekstazi" (hajret) i "nestanku u Bogu" (Fena fillah), a to razmišljanje dovodi do istine i intelektualne mistične Ijubavi prama Vječitom prouzroku svega bitka.

Prve začetke mistične filozofije susrećemo u Indiji, a to nam dokazuje ova priča iz svetih brahmanskih knjiga Veda:

- Jedna žena, imenom Metredži upita nekom prilikom svog muža:
- Šta bih ja morala činiti, da spoznam Boga? Da li mi ti mozeš o tom što kazati ? Muž joj na to odgovori:
- O najdraža drugarice moga života! O kakvoj me lijepoj stvari pitaš!.. Dobro slušaj, što ću ti reći. Žena svog muža ne ljubi zato, što joj je on muž, nego zato, što u njemu vidi Božiju moć. I mi svoje supruge ljubimo, ali zato, što ta naša Ijubav preko njiha prelazi na Božije biće. To je, draga ženice, stvar, o kojoj moramo kroz vas život razmišljati, ako hoćemo da dogjemo do spoznaje Tvorca. Kad njega upoznamo, onda nam cio svijet poznat postaje".

Zamislimo li se pomno u ovu priču, ne će nam ni malo teško biti naći osnov spoznajne teorije misticizma. Muž izravno ne ljubi ženu tj. "učinak", nego Boga tj. "uzrok";onu ženinu biću vidi Božanstvo i slavi ga. Kad dubokim razmišljanjem dogje do spoznaje Boga, onda on upoznaje i prirodu sa svjema njenim tajnima; dakle on primitivni pojam (pojavni svijet i njegove stvari) razjašnjuje uzvišenijim pojmom, Bogom, pa čim do njegove spoznaje dopre, odmah mu obične stvari i pojave same od sebe otkrivaju svoja bića. Takova pak teorija spoznaja nije ništa drugo, nego misticizam.

U grčkoj kulturnoj povjesti takogjer nailazimo na mističnu filozofiju. Mi ćemo ovdje, počevši Aristotelovom osnovnom teorijom: "Život je - kretanje", navesti neke misli toga velikog filozofa, koje mogu kao osnov misticizmu poslužiti, bez da se upuštamo u ispitivanje njegovih bezbrojnih ideja, koje se pretvaraju u logičku potrebu, da se u svakoj stvari i pojavi vanjskog svijeta traži bolja i ljepša stvar.

Po Aristotelu je život - kretanje, a pravi uzrok tog kretanja je udobnost, za kojom težimo kao svrhom... Potpuni pojam razjašnjuje manjkavi, a savršena stvar nesavršenu... Kako se iz tih premisa vidi, Aristotel u svojoj filozofiji pretpostavlja nesavršenoj stvari savršenu stvar; čovjek se - po njegovoj nauci - ne smije zadržavati na nepotpunim i manjkavim pojavama i objektima, nego - da ih uzmogne upoznati - mora steći najprvo spoznaju o savršenim i potpunim stvarima.

Koliko se ljudska misao više približi ovoj tačci spoznaje savršene stvari, toliko će ona upoznati bit-nost i tajne života, a ta spoznaja čovjeka odvaja od njegove svagdanje okoline i uzvisuje ga nad ostale obične smrtnike, koji do nje nijesu doprli.

Krajnja svrha misticizma je - kako rekosmo - stvarima i pojavama vanjskog svijeta dati neki viši unutrašnji smisao. Aristotel veli, da svaka naša kretnja nastaje kao pošljedica jednog uzroka, pa i sama onda postaje uzrokom.

Polazeći tako s uzroka na uzrok, koji se protežu u bezbrojnost, čovjek je prisiljen najzad ustaviti se na jednom pošljednom uzroku, jer uzroci se ne mogu u beskrajni lanac protezati. Tako nas Aristotel dovodi do prouzroka, a to je - Bog. Koliko se Ijudski um približi tom prouzroku, koliko ga upozna, toliko će i život upoznati, jer "nepotpuno", "manjkavo" i "prolazno" samo se može razjasniti i upoznati "potpunim", "savršenim" i "vječitim".

Istočni mistici su prihvatili te osnove doktrine Aristotelove spoznajne teorije, pa su - baveći se duševnim i nadnaravnim pojavama i stanjima, kao što su "jedinstvo substancije" i "nestanak u Bogu" - probudili u srcima ljubav za spoznajom Tvorca i u svakom objektu pojavnog svijeta našli su po jedan smisao za hvaljenje njegova neizmjernog bića. Na taj su način u svojim djelima htjeli dati izražaja svojim spoznajnim idejama, svom duhovnom slavljenju Boga i mističnoj intelektualnoj ljubavi prama njemu.

Ne može se ipak zanijekati, da izmegju prvih mistika i kasnijih postoji velika razlika ne samo u pogledu nabožnosti i odanosti k Bogu, nego i u filozofskim principima i nazorima. Mistici, koji su živjeli u prvim stoljećima Islama, veliku su važnost polagali na posvemašnju nabožnost i slijepu odanost načelima objave; oni tada još ne bijahu zašli u panteističko mišljenje o Bogu i svijetu. Kasniji pak istočni mistici velikom voljom i jasnoćom opravdavahu panteističku teoriju o "jedinstu egzistencije", koju je prvi megju njiha prenio Perzijanac rodom, Bajezid Bistamija.

Misticizam su u turskoj književnosti raširili najviše derviški redovi (tarik). Svi osmanlijski pjesnici bijahu isključivo ulema i obrazovani šejhovi, koji temeljito poznavahu arapsku i perzijsku literaturu. Za njiha je bila prirodna potreba, da svoje duševne produkte kite mističnim idejama, te da tako postignu uspjeh u oponašanju perzijskih književnih djela, koja su im kao model služila. Derviški redovi, osnovani na misticizmu, koji mašti daje neizmjeran polet, a čuvstvovanju pruža mnogo vrela naslade, usporedno su s poezijom podgajali i prirodnu potrebu Ijudske duše prama muzici i uopće estetici. Dok je ortodoksna ulema nastojala, da tu potrebu uništi i iskorijeni, jer se je protivila jasnom slovu objave, odnosno pejgamberove tradicije, dotle su se derviški redovi trudili, da je prošire, pa im je tako pošlo za rukom odgojiti mnoge duhove, koji su veliku ljubav gojili prama pjesmi, muzici i umjetnosti. S toga se ne treba ni malo čuditi, što su skoro svi osmanlijski pjesnici izišli iz redova derviša i da su općenito stajali pod uplivom misticizma.

Ti se redovi nijesu nužno mogli oduprijeti uplivu socijalno-kulturnog ambienta, u kojem su nastali i zato općenito nose biljeg svoje mjesne okoline. Na primjer kod derviških redova, koji su se pojavili u arapskim zemljama, pa prešli megju Osmanlije (a i nama u Bosnu), kao što su Kadirije, opaža se velika nabožnost i odanost Tvorcu, koja se manifestuje u javnim molitvama uz bučne popijevke i arapske igre, dočim kod onih redova, što su nastali u veselom i živahnom perzijskom narodu, vidimo neizmjernu odanost Ijubavi i umjetnosti, pjesništvu i fantastičnom sanjarenju. Taki je mevlevijski red, koji se svakako odlikuje izmegju ostalih redova, jer iz njegova su krila baš izišli najveći osmanlijski pjesnici i muzikalci.

Ma da se je taj red pojavio u Maloj Aziji, dakle megju Turcima, ipak on nosi sve biljege perzijanštine; jer mu je sami osnov u Perziji nastao. Uvažimo li tu činjenicu, lako će nam biti shvatiti, kakve je duboke tragove na osmanlijskom socijalno-kulturnoni životu ostavio perzijski duh.

Grad Konja, koji bijaše od davnina kulturni centar zapadnih Turaka, bila je za vladavine Seldžukovića najveće žarište islamskog misticizma u Maloj Aziji, a u njoj je i mevlevijski red pod uplivom Perzijanaca, osobito Šemsa Tibrizije, osnovao veliki filozof-pjesnik Mevlana Dželaludin Rumija, rodom Turčin, ali dušom i odgojem potpuna perzijska indi-vidualnost. Njegovo neumrlo djelo "Mesnevija" više je stoljeća osmanlijskom lijepom knjigom vladalo i držalo na životu utjecaj Perzijanaca na Osmanlije.

Naravno, da taj utjecaj Iranaca i njihova misticizma nije mogao vječito trajati; on se je pomalo počeo gubiti već u doba Nef'ije (17. stoljeće), naročito u vrijeme elegantnog i raskalašenog carigradskog pjesnika Nedima, kadno se počela živo osjećati potreba turske društvene reformacije i što bližeg odnošaja Osmanlija sa zapadom.

Tada se je misticizam u pjesništvu počeo vrlo ružno shvaćati i tumaćiti: mistična se Ijubav stala pretvarati u erotičke izlive, a vino, koje bijaše simbol Božijih tajni, opjevalo se i slavilo kao izvor tjelesne ugode i naslade bekrijske. To nije nikakovo čudo, jer je to iziskivala potreba vremena, u kojem je u Carigradu vladao duh raskoša i raskalašenosti starog Bizanta. Na sijelima i izletima u carigradske okolice, gdje se je uz pehar "rumenike" veselilo i pjevalo, naravno je, da nijesu bile primane pjesme pravih mistika, koji su se trudili, da svojim duševnim tvorevinama u povučenosti i rezignaciji protumače narav stvari i razotkriju koprenu spoznaje sa lica apsolutnog bića. Za vrijeme dakle Nedimovo u carigradskom životu je više vladao utjecaj Bizanta nego Perzije.

Stara turska lijepa knjiga poglavito pjesništvo poslije Nedima krenulo je kolotečinom dekadence i izopačenosti; tek je nešto malo života pokazala u doba Sabita i Kodže Ragippaše, kad je bila poprimila više filozofsko obilježje i karakter didaktične knjige.

Pjesništvo je od tada sve do šejha Galiba, genijalnog autora "Ljepote i Ijubavi" (Husn ve ašk), ostalo na smrtnoj postelji.

Ovaj veliki mistični filozof i pjesnik nosio je u najdubljim zakucima svoje duše intelektualni upliv Perzijanaca, poglavito svog velikog pira Mevlana Dželaludina Rumije. Galib i preporod, što ga je on na turskom parnasu proizveo, mogli su nastati samo pod duhovnim blagoslovenim suncem "Mesnevijine" poezije i misticizma.

Perzijski utjecaj intelektualni, koji je bio zaprekom, da turska književnost - crpeći iz naroda i prirode gradivo - postigne velik i zdrav organizam i koji je turskoj pjesmi dao upravo konvencionalan karakter, svoju je misiju završio sa Šejhom Galibom i u njegovu peru izlio pošljedni dah renovacije i preporoda osmanlijske umjetnosti.

I sam veliki autor "Ljepote i Ijubavi" veli:

Fejz irdi Dženabi mevleviden,
Aldum nidže dersi mesneviden;

*

Blagoslov je stigo k meni od velikog Mevlevije -
I postigoh mnogo štošta, čitajuć mu mesnevije.

i pokazuje, koliko je blaga, koliko nadahnuća crpio iz perzijske lijepe knjige.

Poslije Galiba, koji je umro 27. dan ramazana 1212. po hidžretu, turska je literarna umjetnost - izložena valovima napretka i svjetlosti, što se je sve više sa zapada širila prama orjentu - prošla kroz vrlo kritičnu fazu prelaza i perzijski je intelektualni utjecaj sve više jenjao, dok napokon nije za doba Šinasije, Zija paše i Namik Kemala posve iščezao, ostavivši svoje mjesto uplivu zapada, poglavito Francuza.

Namik Kemal u nekim svojim literarnim dizertacijama i essayima, a Zija paša u svojoj poznatoj "Pjesmi i prozi", kojoj imaju mnogo zahvaliti pristaše turske narodne književnosti za književni preporod pokazali su šezdesctih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća do tada nevigjenu energiju i besprimjernu odvažnost, raspravljajući o štetnim pošljedicama misticizma i perzijskog utjecaja na osmanlijsku literaturu.

I zbilja, nužna pošljedica toga izopačenog utjecaja i misticizma bijaše ne samo književna dekadenca nego i kulturnosocijalno rasulo Osmanlija. Jer begtašijski derviški red, koji se još pri osnutku osmanlijskog carstva raširio megju Osmanlije i vršio velik upliv i na same državne poslove, poprimivši značaj jenjičarske temeljne vjerske dogme, bio je jedan od glavnih faktora turskog nazadovanja, dok mu napokon sultan Mahinut II. nije smrtni udarac zadao uregjenjem reformacije u vojs k i. To isto vrijedi i za mevlevijski red, čiji su se principi vrlo krivo shvaćali i zlo primjenjivali u životu, jer zloporaba misticizma, koji se - kako smo vidjeli - osniva na intelektualnoj ljubavi i jedinstvu bića i koji u književnosti svojom svrhom smatra ljepotu ideja, vazda rezultira tjelesnu pohotu, uživanje, raskoš, moralnu indeferentnost i kukavičko predanje sudbini, a to se baš vidi kod Osmanlija kao i kod Perzijanaca.

Da su ti daroviti narodi gledali svoju umnu aktivnost i energiju posvetiti poboljšanju ćudoregja i kultuviranju duše, mjesto što su se gušili u kojekakovim predrasudama, zloupotrebljujući načelo misticizma o "ništetnosti ovog svijeta" i o "nestanku u Bogu", danas bi pokazivali mnogo više života i socijalnog blagostanja.

Uočivši, da bi osmanlijski narod sa svjema činbenicama svog bića propao, ako bi i dalje ustrajao na putu moralnog nazadovanja, koji je kao pošljedica zloporabe misticizma - uz fanatizam zadnjeg stoljeća vladao u njihovu društvu, mlagja je generacija pod vodstvom Šinasije, Zija paše i Kemala otresla se misticizma i počela u osmanlijsku lijepu književnost unositi realne i korisne motive i elemente, koji su kadri oplemeniti njihov narod.

Ipak kraj svih svojih zlih pošljedica, misticizam i utjecaj perzijski u turskoj je književnosti stvorio mnogo umjetnih djela, kojim bi se mogli ponositi i daleko kulturniji narodi, nego su Osmanlije; s toga on potpunim pravom zaslužuje, da mu se dadne posebno odjeljenje u kulturnoj povijesti turskog naroda.