Bukarić, Ensar


 

 

Zakintos

 

Pero njegovo
što krvlju mjesto
mastila zbori
ostaviće poruku
na spaljenom papiru:

Otok, što otok je bio
prekriće oblaci tamni
i kiše će padati dugo.
Sve dok ne nestane Boga
što Bogom ga samo zvaše,
a Boga nigdje i ne bi.

I duše, što tako se zbore
prestaće dušama biti,
a tijela i nisu bila
u njihovim sobama bola.

Ostaće sivilo samo,
što voljom će pravoga Boga
ponovo postati plavo,
a onda zeleno
i crno.

I biće sve kako mora
i kako hartija piše.
Na istome mjestu tome
majka će roditi Sina
i ptica će sviti gnijezdo.
Jutrima kapi rose,
a noćima more i zvijezde
vladaće kao nekad,
al' otoka, što otok je bio
niti će biti više.



Zenica, 22. 11. 1994.



 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net