Zakintos
|
Pero njegovo
što krvlju mjesto mastila zbori ostaviće poruku na spaljenom papiru: Otok, što otok je bio prekriće oblaci tamni i kiše će padati dugo. Sve dok ne nestane Boga što Bogom ga samo zvaše, a Boga nigdje i ne bi. I duše, što tako se zbore prestaće dušama biti, a tijela i nisu bila u njihovim sobama bola. Ostaće sivilo samo, što voljom će pravoga Boga ponovo postati plavo, a onda zeleno i crno. I biće sve kako mora i kako hartija piše. Na istome mjestu tome majka će roditi Sina i ptica će sviti gnijezdo. Jutrima kapi rose, a noćima more i zvijezde vladaće kao nekad, al' otoka, što otok je bio niti će biti više. Zenica, 22. 11. 1994. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |