Bukarić, Ensar

Upiremo li još ponekad, nepristojno
prst u druge. Skrivamo li se iza
ovozemaljskih zidova plača. Struji
li nam pogled preko zaboravljenih
kontura uglačanih površina?
Koja li je obala prestala
da bude zataškavana sudbina?

Provirimo li ponekad, krišom
u zabranjeni lavirint prošlosti?
Spoznamo li svoj usud neostvareni,
Gorko svirepi?

Istinu vagaju meleki. Vrijeme
troše očajnici sabirući otpatke
života. Samo se jednom pruži
prilika da odsanjaš svoj san.

Iziđu li nam na oči sumnjičavi
vapaji gladnih ofucanih pasa,
skapavalih pred našim pragom?
Da li bi danas prosipali paučasti
beton ptičjeg gnijezda
u noćima bez svjedoka?

Ponovo je stigao Ramazan. Ili
smo mi sustigli njega. Otkrismo
li mudrost postojanja iz ptičje
perspektive. Bez gnijezda svojega.
Kako je biti nijemi svjedok
sopstvenog umiranja?

Jesu li nam bitni brojevi, ponovo?
Spustimo li zavjesu na očima,
prije nego usnimo?

Vara li me utisak da smo
danas nalik sebi, poput
ogoljele riječi. Poput
istine. A sutra je novi

dan Ramazana, čovječe!

Bugojno, 12. 02. 1994.