Boja djetinje nevinosti
|
|
(Sultaniji, u časovima kad joj duša odzvanja tišinama)
Prošlost prekrivena patinom
pregaženog vremena sagorjela je u vatri ženske ljubavi i čežnje sa osjećajem voljene osobe, srca istopljenog u vječnosti, i duše snu prepuštene. Drhtavo i trepetavo pružala je ruke djevičanske, kao rijeka, što od iskona pomamno traži more svoje. Davna vremena nestala su joj u sjaju tužnih zjenica, dalje od beskraja, odnoseći tihe uspavanke boje djetinje nevinosti, razbijajući mitove o sultanima i vezirima, vitezovima i junacima. Tamo gdje ne postoji ni mjesto ni vrijeme, u ludilu mjeseca, znala je da niko nije plakao, dok je čeznuo. Avaz su duše puštale što nisu bile voljene, kad stihovi ne bi istinom postali. Slutila bi svjetlost i bez prognoze o sunčanom danu, jer svjetlo je isijavalo iz svake njene riječi isklesane od okamenjenih suza, a tugu bi svoju ljubomorno čuvala za sebe, ne dajući da je nesmotreni osvijetle prije vremena, znajući da uvijek neko slijedi korak pjesnikov, dok kao srebrna prašina leti visinama. Bugojno, 06. 11. 2002. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |