Brka, Amir

"Pišeš li još uvijek poeziju?",
pita me prijatelj,
čovjek što mi je bezuslovno sklon,
iz djetinjstva drug,
pa iskren sam sasvim.

Pišem, velim.
Ali - da li poeziju pišem...?
jer spram života i svijeta
dospio sam do odnosa
koji sasvim ogoljen je:
nema tu ničega
što bi se pjesnički
ukrasiti moglo,
metaforā pogotovu ;
stvari su vrlo,
bolno direktne,
uvijanja nema.

Drugi put, opet, mislim
kako u toj izravnosti
zahvaćam, zapravo, najmanje,
a da izvan mjesta
što ga snop svjetla
precizno raskriljuje
nedosegnuto, u tami,
ostalō ostaje sve
(dakle, eto:
odmah se, valjda neminovno,
prikrada metafora!).

I stoga -
ono što vidim
potresnim da se čini
u svojoj samoći.

(siječanj 1999.)