Ponestaje prostora
|
Zemlja je uradila svoje.
Ne bismo se mi toga sjetili, brat i ja, ali prijatelj nam kaže: "Smrš'o vam je otac." . . . ? "Sleg'o mu se mezar!" Bili smo kod grobara, naručili nišane. "Ništa ne brinite", rekao je, "sve će u redu da bude." Ali mi smo tražili čvrste, nismo za cijenu pitali. "Ne bojte se, ovi su dobri, od mermera su, nema im smrti." Onda smo im stope kopali, donijeli smo cement i šljunak. "Pazite, malo dalje kopajte, jer mogli biste doći do kosti." Znači, iako je prošla godina, zemlji treba još. Koliko joj vremena treba? Ali smo se odmakli, i zapeli smo svojski, nije to lahko kao što se obično misli. Na jednom nišanu pisalo je da je otac bio turist: putovao je na Istok. Mislio sam da to nije neophodno: ne putovati, nego pisati. I mislio sam na očeve čvornate nožne palčeve, pa se još odmaknuo. Grobar me je vratio. Imao je nepodnošljivo zelene oči. Ne znam šta je mislio brat. On je šutio, i kopao pušeći. Dok smo pili pivo: "Bili smo traljavi", rekao je brat. Da, ali bit će bolje, jer to nam je prvi otac kojeg smo sahranili, sad iskustva imamo, rekao sam bratu. On niti jednoga nije: mislio je da je život Dobro Polje. Pred smrt, međutim, Zlo slutio je. "Vidiš ljepotu?", rekao mi je. "Pogledaj, moj sine! Ništa se to kad umreš ne vidi." Posumnjao je, znači, u sve drugo osim tijela u koje nikada vjerovao nije. I tražio je, stoga, što deblje da mu načinimo utitahte, ali odmah: da ih vidi - dok još ima oči. Ja nisam ništa mogao (ili samo: ništa). Onda je išao sâm kod stolara. "Valja meni ići", odgovarao je kad su ga pitali kamo se zaputio. Do tada mislio je da zna. Sada mislim u pravu da je onaj što tvrdio je da grijeh je veći roditi nego ubiti. A mračnjakom su ga proglasili. Pascal također smatra pesimist da je optimist koji razmišlja. Majka je kući otišla sama. "Plakat će", rekao je brat, "hajdemo kod nje." Ja nisam mogao, a on me nije shvatao, i ostao je sa mnom do jutra da mi objašnjava kakva sam ja propalica u stvari. Zašutio je tek onda kada sam ga pitao sa kojeg on to stanovišta mene osuđuje: iz groblja možda? I inače se groblje ubrzano širi, to sam uočio. Razmišljao sam dalje o tome kako će jednoga dana neminovno, ako se nešto značajno ne promijeni, prostora ponestati, te će se, prema tome, presudna bitka budućnosti između mrtvih i živih odvijati. A unaprijed sam znati mogao među potonjima kako će sve više izdajnika bivati. (24. 9. 1998.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |