Brka, Amir

Naš sin mali
brata će dobiti.
Kao ljudi ozbiljni,
mi o njegovu
razgovaramo imenu.

Ja sam mislio
da bi to,
konačno,
moglo biti nešto slavensko,
svime razočaran što oni
kasnije su postali,
pa velim,
direktno sasvim,
Slaven neka bude.

Ali - nije u redu.
Pošteno to nije,
njegova smatra majka,
jer ako je sinu Adem ime...
Trebao si ranije
dovoljno pametan biti.

Jesam, trebao sam,
ali nisam.
Kao niti sada,
zato tako i idem unazad,
preko Karpata inače bih htio,
za početak barem.

Nemoj da bude
nešto kao Zlatan,
sin kaže,
jer ima tu Zla na početku.

Tačno je to, vidiš;
ali uvijek zla ima,
kako god ga zvali,
pogotovu na kraju.

On bi htio po svom drugu
bratu dati ime,
no mi se ne slažemo,
jer previše su onako...,
vještačka,
između arapskih i slavenskih,
ni ovamo ni tamo,
ništa,
a poći nekamo se mora,
i lahko to bi bilo
ako bismo znali
naprijed da postoji.

Eto, neka bude -
ime tvoga oca,
velikodušna govori mama.

Ali on je umro,
on je umro, mislim,
i ništa ne kažem.
To ime je mrtvo.
To je ime smrti
koju znam,
jedine.

Problem, dakle, jeste
u mojem iskustvu,
iako sam svjestan
ne jednom umrla
imena da su sva.

Zato novo neko
da smislimo možda,
odmah da kobnu
ne pravimo grešku,
smrtnom da mu stigmom
udes ne predodredimo.

Ime da mu damo
nikad umrlo što nije.

Koje je to ime...?

Život kako se zove?

Gdje su ljudi
jezik taj što znaju?

Odlučili tragati smo
naivni iako nismo,
pa makar to
svijetu do konca trajalo,

a do tada -
za bebu našu
najbolje će biti
u položaju prenatalnom ostati.

(21.1.1999.)