Zapisan san
|
|
Jednom je ovakav sanjao san.
Naglo je iz glavne ulice skrenuo u sokačić blagoga uspona, na čijem se kraju nalazila roditeljska kuća. Bila je zora. I već iz daljine čuo je jezive krike, očev glas koji je, vrišteći, izgovarao gadosti kakve do tada nikad nije čuo, ni u snu. Majka je stajala mirna, malo od oca zakrenuta u stranu, a on je sjedio na zemlji. Glava mu se okretala tamo-amo, njegove oči zmijski su prijetile; on je, zapravo, bio kostur, ali ga je prepoznao: na licu je još uvijek imao kožu sivo-zelene boje. U bašti je stajao otkopan grob, među raznobojnim ružama i drugim cvijećem. Zašto ga je otkopala, pitao je majku. "Jer je u njeg ušao đavo", kazala je. Prišao je, i onda su zajedno učili fatihu, i drugo što su znali... Tada se probudio. Uplašen do kosti, pitao se - nije li, u stvari, otišao predaleko, odnosno nije li prišao preblizu. Možda bi valjalo misliti, i pisati, o lijepim stvarima, o ljubavi, o djeci, o cvijeću... Ali je zapisao i taj san. (listopad 1998.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |