U optici osame
|
|
Ponekad,
dok sluša jezivo ravnomjernō izbijanje klatna sa stare kule, misli kako je sve što je inače strašno - u malim gradovima još strašnije. A naročito smrt, jer je iluzija vlastitoga značaja i veličine u obrnutoj srazmjeri sa mnoštvom u kojemu se osobnost ipak donekle rasplinjuje pošto je čovjek, svemu uprkos, mnogo više čulno nego kontemplativno biće. Zato je ona u potpunoj samoći, vjeruje, najteža, budući da se vlastitost, odnosno to kobno ja - u optici osame, kao možda najprirodnijega čovjekova stanja, doživljuje kozmosom. Kolika li je ta smrt što ga obujmljuje...!? |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |