Brka, Amir

Sam sebi često sliči
na skupinu bezbrojnih pretinaca
u kojima su uspomene.

U jednome je, na primjer,
samo kamičak iz djetinjstva
koji mu je
rasjekao goli taban,
i onda slijedi bujica:
krv, zavoj, majka...,
rasprh sjećanja
na likove i zbivanja,
na mnoštvo detalja,
čak i na one za koje
nije znao niti da postoje,
a koji ga,
u maglenome kovitlacu krhotina slika,
vode do guste slutnje
Istočnoga Grijeha...,
i dalje,
do samoga Prvog Dana kojemu je,
ne sumnja više,
u nejasnu liku prisutan bio...

I kad god desi se
fioka neka da se otvori,
on je gnjevan na tren
u kojem prvi puta reče Bog...

A dešava se svakodnevno,
jer ih mimohod svake budne
izvlači sitnice.

Krhkost je njegova sve to
predugo već
podnijeti i uspijevala.