Brka, Amir

Godinama već
živi kao da ga nema.

I samo povremeno,
neki kret,
neki zvuk,
slika,
tračak svjetla u neočekivanoj liniji,
podsjeti ga da postoji,
a iz tog se trena
uspaničena misao,
ne znajući kud bi prije:
nazad - ka djetinjstvu,
naprijed - ka predstojećemu,
lijevo ili desno -
ka onomu što ga omeđuje,
snažno,
sve snažnije
počinje vrtložiti,
tako da nutarnji
ćuti vir
koji će ga povući u se...

Nije, dakle,
o oneobičavanju riječ,
o vanjskim bljeskom izazvanome
prekidu životnoga automatizma.

To su lucida intervalla,
užasni momenti posunovraćenja
kad sluti
koliko ga dugo Bilo nije,
trenuci otrežnjenja
nakon duge
opijenosti Drugim...