Bosnjacke narodne pjesme


 

 

Zidanje cuprije u Visegradu

 

Mehmed-paša tri cara dvorio,
pa tri kule izdvorio blaga,
pa on sio misli premišljati,
kud ce tol'ko blago dijevati:
al' ce blago davat sirotinji,
al' ce blago u Drinu sipati,
al' ce gradit po Bosni haire.
Sve mislio na jedno smislio:
"Hocu gradit po Bosni haire,
najnaprijed na Drini cupriju."
Pa on gradi knjigu na koljenu,
pa je posla Mitru neimaru,
šta j' u knjizi paša nacinio?
"Oj, cuješ li, Mitre neimare,
hrani konja od Mitrova dana,
od Mitrova do Djurdjeva dana,
kad ti, Mitre, Djurdjev danak dodje,
a ti hajde gradu Višegradu,
da sagradiš na Drini cupriju,
ti povedi do trista majstora
i hiljadu djece irgatina,
što ce studen kamen dohicati."
A kad vidje Mitre neimare,
on je njemu drugu nacinio:
"O, borami, Soko Mehmed-paša,
koliko je polje višegradsko,
da je tovar do tovara blaga,
još na tovar po tri kese blaga,
još i uz to tvojeg haznadara,
što ce brojit nebrojeno blago,
jedva bi se gradila cuprija."
A kad knjiga Soko-paši dodje,
a kad vidje Soko Mehmed-paša,
kad vidio šta mu knjiga kaze,
on je opet drugu nacinio:
"Koliko je polje višegradsko,
bice tovar do tovara blaga,
još na tovar do tri kese blaga,
i evo ti Muja haznadara,
što ce brojit nebrojeno blago;
vece hajde gradu Višegradu,
da se gradi na Drini cuprija."
Kad to vidje Mitre neimare,
pa mu dodje danak Djurdjev danak,
on uzima do trista majstora
i hiljadu djece irgatina,
pa uzjaha vranca debeloga,
pa eto ga gradu Višegradu.
Natjerao vranca debeloga
da okuša je l' kolika Drina,
more li se graditi cuprija.
Tamam vranac nasred vode dodje,
Pa se dalje ni maknuti nece;
Mitar bije cizmom i mahmuzom,
a konj mu se ni maknut ne more;
Mitar bije trostrukom kandzijom,
a konj mu se ni maknut ne more.
Sve to gleda Soko Mehmed-paša,
pa povika Mitra neimara:
"Na ti, Mitre, moju hamajliju."
Pa mu baci svoju hamajliju,
uhvati je Mitre neimare,
pa objesi konju oko vrata,
istom vranac na suho iskoci,
i iznese bjelogorku vilu,
rusa joj se kosa obavila
vrancu konju oko prvih nogu,
htjela ona da utopi Mitra
i njegova vranca debeloga,
pa je vranac na suho iznio.
Kad to vidje Mitre neimare,
on poteze sablju od pojasa,
da on njojzi odsijece glavu,
a ona ga Bogom pobratila:
"Bogom brate, Mitre neimare,
pusti mene u Butkove st'jene,
kad ti staneš graditi cupriju,
ja cu tebi na jardumu biti."
To je Mitar za Boga hajao,
pustio je u Butkove st'jene,
pa on stade graditi cupriju.
Gradio je sedam godinica,
što je Mitar u dan nacinio,
ono nešto nocom batalilo.
Dok povika Soko Mehmed-paša:
"Kam' ti, Mitre, tvoja posestrima,
što t' je rekla na jardumu biti,
kad ti staneš graditi cupriju?"
Kad to zacu Mitre neimare,
on povika svoju posestrimu:
ona mu se ozgo odazvala.
"Sad ti meni na jardumu budi."
A veli mu vila sa stijene:
"Bogom brate, Mitre neimare!
Ne mogu ti na jardumu biti,
ne dadu mi moje sestrenice.
Vec prošetaj niz polje zeleno,
te uhvati Stoju i Ostoju,
te uzidaj u cupriju kulu,
stace tebi na Drini cuprija."
Kad to cuo Mitre neimare,
on pošeta niz polje zeleno,
te uhvati Stoju i Ostoju,
te uzida u cupriju kulu
; stade njemu na Drini cuprija,
svršili je devete godine.
Dodje Drina mutna i pomamna,
pomoli se vitka omorika,
te udari u cupriju kulu,
te zanjiha na Drini cuprijom;
prepade se Soko Mehmed-paša
oborice na Drini cupriju.
Dok povika Mitre neimare:
"O, borami, Soko Mehmed-paša,
ti nijesi Drine darovao;
vec nasiplji na cupriju blago,
pa ti uzmi srebrnu lopatu,
pa ti daruj tu premutnu Drinu."
Šcadijaše Mitre neimare,
da okuša Soko Mehmed-pašu,
zali l' paša to toliko blago.
što je tol'ko potrošio blago.
Kad to cuo Soko Mehmed-paša,
on donese nekoliko blaga,
pa nasiplje na cupriju blago,
pa on uze srebrnu lopatu,
pa on tura na cetiri strane,
on darova tu premutnu Drinu.
A kad vidje Mitre neimare,
gdje on tura, hic ne zali blaga,
onda veli Mitre neimare:
"Dosta vec je, Soko Mehmed-paša,
nasadi mi bradvu naopako,
pa me spusti na tanke tenefe,
da sijecem vitku omoriku."
Kad to cuo Soko Mehmed-paša,
svojom rukom bradvu nasadio,
pa ga spusti na tanke tenefe.
Mitar s'jece vitku omoriku,
iz omore krvca udarila,
iz omore nešto progovara:
"Osta danas na Drini cuprija,
osta danas, osta dovijeka."
I paša je djumruk postavio,
na pješaka dva b'jela dinara,
na konjika cetiri dinara,
a ko nema cetiri dinara,
skidaju mu sa konja pokrovce.
Dok evo ti jednog kiridzije,
Pa zapjeva preko Okolišta:
"Oj, cuješ li, Soko Mehmed-paša.
Jesi cudan hair nacinio,
nacinio na Drini cupriju,
al' si nešto malo okvario,
što si na njoj djumruk postavio."
Kad to cuo Soko Mehmed-paša,
on dobavi onog kiridziju.
"Deder, more, zapjevaj mi pjesnu,
zapjevaj mi pjesnu otojicnu."
On ne smije pjesne zapjevati,
on se boji da ga ne pos'jece.
Opet njemu paša govorio:
"De zapjevaj pjesnu otojicnu."
A zapjeva oni kiridzija:
"Oj, cuješ li, Soko Mehmed-paša,
jesi cudan hair nacinio,
nacinio na Drini cupriju,
al' si malo, paša, okvario,
što si na njoj djumruk postavio,
na pješaka dva b'jela dinara,
na konjika cetiri dinara;
a ko nema cetiri dinara,
skidaju mu sa konja pokrovce."
Kad to cuo Soko Mehmed-paša
on je pravo djumruk oborio.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net