Bosnjacke narodne pjesme

U sv'jetu se naci ne mogaše,
što Mehemed Fatu milovaše;
Misli Fata uzet ce je Meho,
hoce Meho, al' mu ne da majka:
Fata svoje ruho prodavala.
Mehemedu govorila majka:
"O moj sine, d'jete Mehemede,
ti se prodji Smiljanica Fate,
Fata nije roda gospodskoga,
jer u Fate b'jela ruha nema!
Ti si, sine, roda gospodskoga,
nece t' moci roda darovati.
Ja sam tebi zlato isprosila,
sa Zagorja Umihanu mladu,
milu kcerku beg Filipovica;
otišli su po l'jepu djevojku,
sad se tvojim svatovima nadam."
Meho šuti, ništa ne besjedi,
onda rece svojoj miloj majci:
"Daj mi, majko, acik mintan mavi,
brzo mi ga na telala dala,
brzo mi ga na drugom gledala,
uzdisala, Mehu spominjala!"
dade majka acik mintan mavi,
ode Meho tijesnim sokakom,
ispred dvora plemenite Fate.
Pred njeg' mlada išetala Fata:
"Kamo, Meho, šecer i jabuke,
što si mene na to naucio?"
Meho šuti ništa ne besjedi,
njega mlada zaklinjaše Fata:
"Zivota ti i tvoga i moga,
kazi meni, što si neveseo!"
Meho kaza što je i kako je,
u to dodje iz dvora robinja:
"Hajde Meho, tebe zove majka,
došli su ti kiceni svatovi,
da ti skineš sa konja djevojku!"
Ne htje Meho da otidje dvoru,
Al ga mlada preklinjaše Fata:
"Idi, Meho, oba ti svijeta,
onoga svijeta i ovoga cvijeta!"
tad je Meho Fatu poslušao,
pa on ode b'jelu dvoru svome,
kad mu zlato na konju stajaše.
Mladu Mehi govorila majka:
"Skini, Meho, sa konja djevojku!"
Nece Meho da skine djevojke,
al' da vidiš Mehemeda majke,
gdje povadi dojke iz njedara,
poce sina proklinjati svoga.
Al' se Meho pobojao kletve,
pa on skinu sa konja djevojku.
Kad je bilo vecer po akšamu,
veceraše i akšam klanjaše.
Kad je bio vakat od loznice,
dvoje mlado u djerdek svedoše.
Da vidite gondze Mehemeda!
On ne skida duvak sa djevojke,
da djevojci b'jelo lice ljubi,
vec on sjede na šikli sanduke,
pa on uze sedefli tamburu.
Sitno kuca, tanko popijeva:
"Misliš, Fato, misliš, dušo moja,
da djevojci puli duvak skidam;
n'jesam, Fato, zivota mi moga,
zivota mi i moga i tvoga!
Misliš, Fato, misliš, dušo moja,
da djevojci b'jelo lice ljubim;
n'jesam Fato, tebe ne zelio,
vec se junak tobom ozenio,
u dzennetu, na prvom konaku!
Misliš, Fato, misliš, dušo moja,
da djevojci crne oci mutim;
n'jesam Fato, rumena jabuko!"
Tada rece gondze Mehemede:
"Cuješ li me, lijepa djevojko,
skini malo puli duvak s glave,
da ti vidim lice i obrve!"
kad djevojka duvak podignula,
sinu lice kano zarko sunce,
a gr'oce kano mjesecina.
Tada rece beze Mehemede:
"A Boga mi, prikladna djevojko,
i ljepša si i viša od Fate,
ali n'jesi mome srcu draga!
Selam ceš mi majci uciniti,
ja joj hoce svijet prom'jeniti!
Kad ujutru bijel dan osvane,
nek sakupi hodze i hadzije,
nek me kuplju od ruze djulsijom,
nek mi puste percin niz tenešir,
što mi ga je Fata odgojila.
Tri je fildiš cešlja salomila,
tri kutije jaga potrošila,
dok mi ga je mlada odgojila.
Nek me nose nezenjeni momci,
nek ne idu drumom širokijem,
nek me nose uskijem sokacim,
ispred dvora plemenite Fate!
Pa dohvati handzar s civiluka,
handzarom se u prsa udrio,
i na njemu srce izvadio,
mrtav pade, zalosna mu majka!
Kad ujutru zora osvanula,
osvanula i sunce granulo,
cudila se Mehemeda majka,
što joj nema sina Mehemeda,
pa se hvali l'jepim djevojkama,
kako mu je omiljelo zlato.
Iza toga mnogo i ne prodje,
rasrdi se nesmiljena majka,
udri nogom u bojali vrata,
odmah su se vrata otvorila,
na golemo cudo udarila:
do koljena u krv ugazila!
A djevojka staše u budzaku,
u budzaku pod puli duvakom.
Progovara lijepa djevojka:
"Bog t' ubio Mehemeda majko!
Što ga zeni nedragom djevojkom,
što ga n'jesi Fatom ozenila,
jer umrije Meho od zalosti,
sve lijepu Fatu spominjuci.
Selam ti je Meho ucinio,
da sakupiš hodze i hadzije,
da ga kuplju od ruze djulsijom,
da mu puste percin niz tenešir,
Da ga nose nezenjeni momci,
da ga nose uskijem sokacim,
ispred dvora plemenite Fate."
Majka curu dobro saslušala,
i sakupi hodze i hadzije;
ponesoše gondze Mehemeda,
ispred dvora plemenite Fate.
Vezak vezla plemenita Fata,
na cardaku, na visokoj kuli;
puhnu vihor s visokih planina,
i odnekle miris nanosaše.
Kad pogleda plemenita Fata,
veliko je cudo opazila:
Napr'jed idu nezenjeni momci,
koji nose gondze Mehemeda,
a za njima hodze i hadzije.
Odmah se je jadu dosjetila,
da je Meho, zalosna mu majka!
Ona pade po sadef djerdjefu,
kako pade, više ne ustade.
Misli majka izgubi se Fata,
al' se Fata s dušom rastavila.
Tad zakuka Fatijina majka:
"Stante, stante, hodze i hadzije,
pricekajte i ovog mejita!"
Kad su bule Fatu opremile,
ponesoše obadva mejita:
naprijed nose Fatimu djevojku,
a za njome gondze Mehemeda.
Mezare im blizu iskopaše,
a kroz mezar ruke proturiše,
a u ruke metnuše jabuke,
kad se prenu, nek se poigraju!