Bosnjacke narodne pjesme


 

 

Smrt Omera i Mejrime

 

Dvoje su se zavolili mladih;
Omer momce, Mejrima djevojce,
U proljece kad im cvjeta cvijece,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
Upazi ih jedna mala straza,
Mala straza Omerova majka;
Pa besjedi Omerova majka:
- Oj, Omere moje milo perje!
Hajd Omere, rano materina,
Hajde rano, da te zeni majka;
Ti se mani Mejrime djevojke,
Ljepšom ce te ozeniti majka,
Lijepom Fatom, Atlagica zlatom;
I ljepša je i viša od Mejre,
I bjelja je i rumenija je;
Nije vidla sunca ni mjeseca,
Niti znade na cem zito raste,
Na cem zito, na cemu li trava;
Niti znade šta je muška glava;
Još je Fata od roda bogata,
I tebe ce potpomoci blagom.

Al' besjedi Omer momce mlado:
- Prodji me se, moja mila majko!
Necu Fate za zivota moga,
Vec ja hocu Mejrimu djevojku:
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago, što je srcu drago.

To ne sluša Omerova majka,
Vec na silu ozenila sina,
I na silu dovela djevojku.

Kad je bilo vecer o veceri,
Veceraše kiceni svatovi,
I svedoše dvoje mladenaca.

Sam je sobom Omer besjedio:
- Sad ce meni moja Mejra reci,
Da djevojki svilen kaftan skidam;
Nisam, dušo, zivota mi moga!
Zivota mi i moga i tvoga!
Sad ce meni reci moja Mejra:
- Sad moj Omer legao s djevojkom,
Pak djevojki bijelo lice ljubi!
Nisam, dušo zivota mi moga!
Zivota mi i moga i tvoga!
I našega prvog milovanja!

Pa govori Fatimi djevojki:
- Ao, Fato, ala ti si lijepa!
Moja Mejra nije tako lijepa!
Al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
Donesi mi divit i hartije,
Da napišem do dv'je do tri r'jeci,
Da te moja ne ob'jedi majka.
Ne pust glasa do bijela dana,
Dok se braca piva ne napiju
I sestrice kola naigraju,
Stara majka pjesme ne napjeva.

Pa on piše staroj majci svojoj:
- Nacini mi sanduk od šimšira,
Kupajte me djulom rumenijem,
Obuc'te mi tananu košulju,
Što j' Mejrima u milosti dala;
Vezite mi vezenu mahramu,
Što j' Mejrima u milosti vezla;
Kitite me cvijecem svakojakim,
Ponajviše cv'jecem karanfiljem,
Cim je mene Mejrima kitila;
Skupi meni, moja mila majko!
Skupi meni mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nos'te mene kraj Mejrina dvora;
Nek me vidi Mejrima djevojka,
Nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije zivog cjelivala.

To napisa pa se rasta s dušom.

Kad ujutro bjel dan osvanu,
Visoko je oskocilo sunce,
Cudila se Omerova majka,
Da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na cardake,
Nosi kitu sitnog bosiljka,
Da probudi dvoje mladenaca,
Pa udara pasmagom u vrata:
- Ustaj gore, Omer-beze sine!
Visoko je oskocilo sunce!
Nisi li se naljubio lica
L'jepe Fate sestre Atlagica?

Kad djevojka otvorila vrata,
Suze roni niz bijelo lice;
Al' govori Omerova majka:
- Što, Omere, zeljela te majka!
Što djevojka grozne suze roni?

Al' govori Fatima djevojka:
- Ne kuni ga, draga majko moja!
Jošte si ga sinoc pozeljela,
Kad si ga silom ozenila.
Pa joj daje b'jelu knjigu citat.

Cita rjeci Omerova majka,
Cita rjeci, grozne suze roni.

Što je reko Omer momce mlado,
Što je reko to su i ucinili:
Nacinili sanduk od šimšira,
Kupali ga djulom rumenijem,
Obukli mu tananu košulju,
Što j' Mejrima u milosti dala;
Vezali mu vezenu mahramu,
Što j' Mejrima u milosti vezla;
Kitili ga cvijecem svakojakim,
Ponajviše cv'jecem karanfiljem,
Cim je njega Mejrima kitila;
Skupili mu mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nosili ga kraj Mejrina dvora.

Vezak vezla Mejrima djevojka
Na pendzeru na debelom hlatku;
Za glavom joj dva rumena djula.
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul miriše, moja mila majko,
Djul miriše oko našeg dvora,
Cini mi se Omerova duša.
Al' besjedi l'jepe Mejre majka:
- Muc ne luduj, Mejrima djevojko!
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
A za tebe mladu i ne mari.

Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul miriše mila moja majko,
Djul miriše, Omerova duša.
K njoj dolazi najmladja snašica,
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Bogom tebi, mila snaho moja!
Dva mi djula na djerdjef padoše,
Bog bi dao, da bi dobro bilo!
Vrlo miri cv'jece karanfilje,
A još vecma zamirisa kosa,
Cini mi se mog milog Omera.
Al' govori mila snaha njena:
- Da Boga ti mila zaovice!
Zar ti ne znaš za Omera tvoga?
Omer ti se drugom ozenio,
Baš Fatimom lijepom djevojkom;
Sad Omer za te i ne znade,
Vec on ljubi Atlagica zlato.

Razljuti se Mejrima djevojka,
Od ljutine sva je prebledjela,
Od zestine malo potamnila,
A od tuge vece izumrla;
Vezec prebi iglu od biljura;
I zamrsi šest pasama zlata,
Pa oblaci na noge pasmage,
Ona hoce avliji na vrata;
Al' joj snaha mila govorila:
- Ne ljuti se, mila zaovice!
Omer ti se jeste ozenio,
Al' je jadan nocas izdahnuo
Od zalosti za tobom djevojkom,
Sada mrtva Omera ti nose.

Briznu plakat Mejrima djevojka,
Pa istrca pred bijele dvore,
Al' Omera nose na nosila;
Ona tuzi kao kukavica:
- Nosioci, braco nerodjena!
Nerodjena, kao i rodjena!
Spustite ga na zemljicu carnu,
Da ga jadna mrtva cjelivam,
Kad ga nisam zivoga ljubila!
To su oni za dobro primili,
Mrtvo tijelo na zemlju spustiše.
K njemu Mejra ziva primaknula,
Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.

Dok Omeru mezar iskopaše,
Dotle tabut Mejrimi stesaše,
U jedan ih mezar sahraniše,
I ruke im tako napraviše
A u ruke rumenu jabuku,
Nek se znade da su dragi bili.

Malo vrijeme zatim postojalo,
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kako svilja oko kite smilja,
Ko djevojka momku oko vrata:
Cemerika oko obadvoga.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net