Bosnjacke narodne pjesme

Nigdje zore ni sabaha nema,
podranila Šahin-pašinica,
na Glasincu na odzaku svome.
Ona sjela uz demir-pendzera,
a dvori je Hajdar-alajbeze.
Pašinica suze prolijeva,
suze roni, niz Glasinac gleda.
A veli joj Hajdar-alajbeze:
"Mati moja Šahin-pašinice,
što ti roniš suze od ociju,
a sve gledaš niz Glasinac ravni?"
Pašinica sinu progovara:
"O, moj sine, Hajdar-alajbeze.
Znaš li, sine, mozeš li pamtiti,
bilo ti je cetiri godine,
kada dodje carev tatarine
od Stambola grada bijeloga,
i donese careva fermana.
Ferman dade paši Šahin-paši.
Kad je ferman paša pregledao,
al' ga care od Stambola trazi.
Nije paša ni noccu nocio,
on s tatarom ka Stambolu krenu.
Evo punih dvadeset godina,
otkako je paša otišao.
Uz punijeh dvadeset godina
dosta slomih zutijeh dukata,
spremajuci knjige do Stambola.
Nikakoj mi odgovora nema.
Pa ne mogu ništa razabrati,
al' je sultan pašu posjekao,
al' bacio pašu u tamnicu,
al' ga sultan surgun ucinio.
Vece, sinko, Hajdar-alajbeze,
kad bi tebe ozeniti bilo!
Robinje se asi ucinile,
ne cine nam hizmet u odzaku.
Al' ne mogu tebe ozeniti,
necu l' sinko, kako razaznati
za tvog baba, pašu Šahin-pašu."
U rijeci u kojoj bijahu,
u to doba zora zaplavila,
pašinica na noge skocila,
pa kalajli ibrik dohvatila.
Ona sabah klanja u odaji,
dragom Bogu dovu ucinila.
Opet sjela kod demir-pendzera,
ona gleda niz Glasinac ravni.
Dok svanulo i sunce granulo,
dok se njojzi dade pogledati,
al' se poljem magle zamagliše,
pa iz magle tatar izletio.
Tatar vrišti, surudzija pišti,
a puca im pletena kandzija.
Tatarina gleda pašinica.
Sa pendzera okrenula glavu,
pa govori Hajdar-alajbegu:
"O, moj sine, Hajdar-alajbeze,
eto poljem carskog tatarina!
Hajde sleti dolje na avliju,
pa izadji pred demir-kapiju,
tatarinu stani na selamu,
da ne trazi naše b'jele dvore.
Ak' ustrazi naše b'jele dvore,
kada tatar razjaše hajvana,
uzeceš ga za bijelu ruku,
pa ga vodi na muške konake.
Uvešceš ga u onu odaju,
gdje sjedaju paše i veziri."
Ode beze niza merdevine,
beze stade pred demir-kapiju.
U to doba carev tatarine,
pred kapijom konja ustavio.
Tatar begu turski selam viknu,
pa zavika carev tatarine:
"Cuješ li me, tursko momce mlado,
a jesam li dvore pogodio,
b'jele dvore paše sa Glasinca."
A veli mu Hajdar-alajbeze:
"Ovo konak paše sa Glasinca."
Tada tatar konja odjahao,
beg tatara za bijelu ruku,
odvede ga uz bijele dvore,
uvede ga u onu odaju,
gdje sjedaju paše i veziri.
Po odaji crvena prostirka,
sva prostrta crvenom kadifom.
Tatar sjede u šikli odaju,
pa uz jastuk ledja prislonio,
a sluge mu hizmet uciniše:
jedne sluge cibuk pripališe,
druge sluge kahvu donesoše.
Kad je tatar cejif napravio,
pa zavika tatar u odaji:
"Ko je ovdje, Hajdar-alajbeze?"
Kaza mu se beze po imenu.
Tatar ruku u dzepove gurnu,
pa izvadi knjigu iz njedara,
pa je dade Hajdar-alajbegu.
Knjigu uze Hajdar-alajbeze
ne umije knjigu prouciti,
knjigu nosi u odaju majci.
Knjigu uze Šahin-pašinica,
pa pogleda knjizi niz jaziju.
Pašinica ilum naucila,
jer je ona roda gospodskoga,
mila sestra bega Ljubovica,
s nevesinjskog polja zelenoga.
Knjigu uci, suze prolijeva,
a pita je Hajdar-alajbeze:
"O, Boga ti, moja mila majko,
šta ti knjiga šarovita kaze,
je li baba sultan posjekao?"
"Nije, sinko, Hajdar-alajbeze,
eno baba u Stambolu gradu,
kod cara se dobro pridvorio,
i tebi je curu isprosio,
u Stambolu gradu bijelome,
a careva timar-tefterdara.
Svakom paša selam opravio:
prvi selam Gazi Husrev-begu,
drugi selam begu Ljubovicu,
bratu mome, a daidzi tvome,
treci selam Djerzelez-Aliji,
pa je 'vako paša govorio:
"Selam cete Gazi Husrev-begu,
neka kupi kitu i svatove,
neka skupi tri hiljade svata,
neka podje meni u svatove,
nek' povede bege u svatove,
i turcina Djerzelez-Aliju,
da on bide djever uz djevojku
; nek' mi šura u svatove podje,
mili šura beze Ljubovicu.
Nek' potjera na tovare blaga,
nek' idaru cini beg svatove,
neka za njih harci madzarije.
Kako svati do Stambola dodju,
sve cu novce Ljubovicu vratit,
što potroši od Bosne do amo
na mojijeh tri hiljade svata.
Vec kazite Gazi Husrev-begu,
nek' ne kupi hrdjavijeh svata;
necu ata u kog nema rahta,
necu momka što on nema toka,
ni junaka što celenke nema.
Nemojte mi obraz zapaliti,
nek' se dobro obuku svatovi,
neka vide Stambolije mlade,
šta imade u Bosni ponosnoj."
Pašinica na noge skocila,
primace se do sanduka svoga,
pa izbroji hiljadu dukata,
u zlatnu ih zaveza mahramu,
pa ih dade Hajdar-alajbegu:
"Maj to nosi bakšiš tatarinu."
Beg odnese zute madzarije,
pa ih carskom tatarinu daje:
"Maj to tebi, tanki tatarine,
bakšiš ti je majka opravila."
Tatar uze zute madzarije,
pa od zemlje na noge skocio.
A veli mu Hajdar-alajbeze:
"Zar ni nocit neceš tatarine?"
"Putnik jesam za konaka n'jesam."
Tatar dolje na avliju sadje,
pa svojega konja uzjahao.
Tatar vrisnu, surudzija pisnu,
otlen ode carev tatarine.
Pašinica sitnu knjigu piše:
"Moj djevere, Gazi Husrev-beze,
eno paše u Stambolu ziva,
kod cara se dobro pridvorio,
i za sina curu isprosio
u carskoga timar-tefterdara.
Selam ti je paša opravio,
da ti njemu u svatove podješ,
da pokupiš tri hiljade svata,
da povedeš Djerzelez-Aliju,
da on djever bude uz djevojku.
Tebi troška nikakvoga nema,
a moj bratac, beze Ljubovicu,
on ce s tobom u svatove poci,
potjerace na tovare blago,
što ce beze harcit za svatove,
doklen svati do Stambola dodju."
Pašinica knjigu nacinila,
pa je Edhem buljugbaši daje:
"Nosi knjigu pravo u Sarajvo,
podaj knjigu Gazi Husrev-begu."
Pašinica drugu knjigu piše,
na koljeno begu Ljubovicu,
da se brzo u svatove sprema,
da potjera na tovare blaga.
Kad je ona knjigu nacinila,
spremi knjigu na Hercegovinu.
Knjiga dodje šeher-Sarajevu
na turcina Gazi Husrev-bega,
jako sunce bješe progrijalo.
Gleda knjigu beze Husrev-beze,
odaji se otvoriše vrata,
pa uljeze Djerzelez-Alija.
Pokraj bega stade na nogama,
pa Alija veli lakrdiju:
"O, turcine, Gazi Husrev-beze:
jel' ti došla knjiga od mejdana,
da se za te ja na mejdan spremam?"
A veli mu Gazi Husrev-beze:
"Ova knjiga nije od mejdana,
vec je knjiga od paše našega.
Eno paše u Stambolu ziva,
kod cara se dobro pridvorio,
i za sina curu isprosio
u carskoga timar-tefterdara.
Sad me paša zove u svatove,
da ja skupim tri hiljade svata,
da ih vodim do Stambola grada,
da povedem tebe u svatove,
da ti djever budeš uz djevojku.
I poci ce beze Lubovicu,
potjerace na tovare blaga,
on ce svate do Strambola hranit."
Pa mu opet beze besjedjaše:
"Evo jada Djerzelez Alija:
ne smijemo do Stambola sici,
murtati ce naske opanjkati."
Moli mu se Djerzelez Alija:
"O, turcine, Gazi Husrev-beze,
nemoj paši rezil uciniti,
vec mu skupi kitu i svatove,
da podjemo paši u svatove,
jer se paša u te pouzdao."
Moli mu se, pa se umolio.
Ode beze kupiti svatove,
sakuplja ih dvades't i dva dana.
Kad se svati iskupili bili,
nema ata, na kom nema rahta,
nema momka, na kom nema toka,
ni junaka što celenke nema.
Oprema se Gazi Husrev-beze,
na jabuci alem dragi kamen
i pedeset opremi jedeka:
pa Gazija na avliju sadje.
Zakrocio ata doratasta,
spored njime Djerzelez Alija,
spored njime ide na doratu,
za njim idje pedeset jedeka.
Udaraju zurne i svirale,
bubnji biju na cetiri strane:
iz avlije konje istjeraše.
Kada beze do svatova dodje,
svatovi mu stali na selanu,
beg svatima turski selam viknu.
Otlen krenu Gazi Husrev-beze
i za begom kita i svatovi.
Sadje beze na Glasinac ravni
pod bijele Šahin-paše dvore.
Po polju su svati posjedali.
Beze ode u muške konake,
pa on pita Hajdar-alajbega:
"Zar ti nije došo Ljubovicu?"
a veli mu Hajdar-alajbeze:
"Jošte nema mojega daidze."
Malo vrijeme al' dugo ne bilo,
niz Dikalje puške zapucaše,
pa pogleda Gazi Husrev-beze.
Eto poljem bega Ljubovica,
vas u srmi i u cistu zlatu.
Pritisle ga careve celenke,
celenke su od suhoga zlata,
zlatna pera na oba ramena,
a za begom stotina momaka,
svi u srmi i u cistu zlatu.
Medju njima cetr'est jedeka,
sve cetr'est bega Ljubovica.
Spored begom ide bajraktrare,
po imenu Hasanbegovicu,
zelen bajrak nosi u šakama.
Bajraktara bajrak poklopio,
a jamaka kite od bajraka.
Na bajraku od zlata jabuka,
ševak daje na cetiri strane.
Kad ga vidje Gazi Husrev-beze,
Husrev-beze na noge skocio,
pa on sadje pod bijele dvore,
pred kapijom stade na selamu;
pa Husrev-beg na svatove vice:
"Svi na noge od Bosne svatovi,
Ljubovicu stan'te na selamu!"
Svi svatovi na selam stadoše,
beg udari izmedju svatova,
svatovima turski selam vice,
pa izadje izmedju svatova.
Kad je blizu došo Husrev-begu,
- pametan je beze Ljubovicu -
on svojega razjaha djogata,
pa mu sluge konja prihvatiše,
beg pješice na nogama podje,
pa pješice Husrev-begu dodje,
Husrev-begu turski selam viknu.
Husrev-beg mu bolje prihvatio,
Ljubovic mu poletio ruci.
Ne da ruke Gazi Husrev-beze,
vec se s njime medju oci ljubi.
Uzeše se za bijele ruke,
izadjoše oba u odaju,
pa sjedoše jedan do drugoga,
a dvore ih tanki bajraktari.
Tu su tamnu noccu zanocili.
Kada jutro oni docekaše,
oba su se bega opremila.
Cauš viknu mekterhana ciknu,
da su hazur kiceni svatovi.
Svi se svati opremiše brzo.
Oba bega na avliju sišla,
pojahaše konje cuhejlane,
iz kapije konje istjeraše.
Prvi podje Gazi Husrev-beze.
Svatovi im na selam stadoše,
pa svatima turski selam vicu;
svatovi im ljepše prihvatiše.
Otlen ode kita i svatovi,
lahko konak po konaku grade.
Dok sadjoše svati pod Jedrenu,
pod Jedrenu u polje zeleno.
Rano svati pod Jedrenu došli,
izašle su mlade Jedrenlije,
sve izašlo malo i golemo
te sejire bosanske svatove.
Alajbezi izašli jedrenski
i izašo jedrenski vezire,
pa na polju cador razapeo,
pa je vezir sio pod cadorom,
opruzio srcali durbina.
Do njeg' sio beze Hasan-beze,
beg Hasan-beg, jedrenski spahija,
zgodnijeg ga u Jedreni nema,
u Jedreni i oko Jedrene
i on došo svate sejiriti.
Pa svatovi poljem naljegoše.
Kad su bili nasred polja ravna.
Husrev-beg je ata zastavio,
i zastavi kitu i svatove.
Svi svatovi konje odjahaše.
Sve to gleda jedrenska gospoda,
pa pogleda vezir od Jedrene.
Kod svatova cador razapeše,
crven cador od crvene svile.
Pod cadorom od srme direci,
što mu drze svilena cadora.
Na cadoru od zlata jabuka,
u jabuci sve drago kamenje,
kada nocca na zemljicu padne,
nek' se vidi po polju zelenu
od cadora Gazi Husrev-bega.
Pa pogleda jedrenski vezire,
doklen drugi cador ugledao,
bijel cador od bijele svile.
Na cadoru od zlata jabuka,
u jabuci dragi kamenovi,
iz njih biju mavi plamenovi,
ti bi reko i bi se zakleo,
da ce cador cijel izgorjeti:
ono cador bega Ljubovica .
Kad to vidje jedrenski vezire,
pa govori begu Hasan-begu:
"O, Turcine, beze Hasan-beze:
zar u Bosni onakih begova?"
A veli mu beze Hasan-beze:
"O, vezire, lude li si glave,
ono Turcin Gazi Husrev-beze,
on je sestric cara cestitoga,
Ljubovic je careva gazija."
Vezir viknu svoga delibašu:
"Cuješ mene, delibaša Ramo,
ti ces uzet desetak delija,
pa ti hajde poljem jedrenskijem,
pa ti zovni do dva bega carska,
neka meni u Jedrenu dodju,
kod mene ce konak uciniti."
Osmjehnu se beze Hasan-beze,
a veli mu jedrenski vezire:
"Što se smiješ, beze Hasan-beze?"
Beg Hasan-beg besjedi veziru:
"Vidiš, bolan, jedrenski vezire,
ondje svata do hiljade ima,
za njih troši zute madzarije
beg Ljubovic sa Hercegovine."
Vezir viknu delibašu Rama
i posla ga poljem zelenijem,
da on zovne do dva bega mlada.
Delibaša do cadora dodje,
do cadora Gazi Husrev-bega,
pa uljeze begu pod cadora,
pa on begu turski selam viknu.
Beg je njemu selam prihvatio,
delibaša poletje mu ruci,
poljubi ga u skut i u ruku,
izmace se, na divan mu stade.
Husrev-begu Ramo besjedjaše:
"Selam vam je vezir opravio,
da odete vas dvojica bega
do konaka jedrenskog vezira,
kod njega ste nocas na konaku."
A veli mu Gazi Husrev-beze:
"Hajd' upitaj bega Ljubovica."
Otlen ode delibaša Ramo
do cadora bega Ljubovica.
Kada dodje i pod cador udje,
pa on begu turski selam viknu,
Ljubovic mu bolje prihvatio,
pa veli mu beze Ljubovicu:
"Što je tebe vezir opravio?"
Delibaša begu besjedjaše:
"Selam vam je jedrenski vezire,
vas dva bega sadj'te u Jedrenu
na konak ste nocas u vezira."
A veli mu beze Ljubovicu:
"Jesi l' išo Gazi Husrev-begu?"
"Ja sam išo Gazi Husrev-begu
i mene je k tebi opravio."
Beg Ljubovic u dzepove ruku
Ramu dade deset madzarija,
pa mu veli beze Ljubovicu:
"Hajde sada u Jedrenu s hajrom,
pa ceš selam jedrenskom veziru,
rado bismo u njega nocili,
ne mozemo svata ostaviti,
same svate na polju zelenu.
Ako j' vezir kadar docekati
nas dva bega i naše svatove,
mi cemo mu u Jedrenu saci."
Otlen ode delibaša Ramo.
Kad je došo jedrenskom veziru,
sve mu, što je i kako je, kaza.
Kad to cuo beze Hasan-beze,
On govori jedrenskom veziru:
"Lasno ti je bege docekati,
do dva bega na konaku svome,
nije lasno svate docekati,
valja svate dobro nahraniti."
Ušutje se jedrenski vezire.
Tu su svati zanocili bili.
Kad ujutru rano osvanulo,
a da vidiš Gazi Husrev-bega:
on zavika bega Ljubovica,
beg Ljubovic Husrev-begu dodje.
A veli mu beze Husrev-beze:
"Cuješ mene, beze Ljubovicu,
ovdje cemo danas prenociti,
odmoriti konje i svatove."
Ljubovic se kajil ucinio,
pa on ode do cadora svoga.
Kad je beze došo do cadora,
tude se je v'oma zamislio,
gotovo mu nestalo dukata.
Pa telale pod cador skupio,
telalima ode govoriti:
"Vi uzmite cetr'est jedeka,
telal'te ih izmedju svatova,
nece li se koji Bošnjak naci,
da mi kupi cetr'est jedeka!"
Pa telali uzeše jedeke,
telale ih izmedju svatova;
niko nema da jedeke kupi.
Pa telali naveli jedeke
pred cadora Gazi Husrev-bega.
Beg Husrev-beg ugleda jedeke,
cim ih vidje odmah ih poznade,
telalima beze besjedjaše:
"Ako kita fali sa jedeka,
ni na jednom ruse glave nema."
Pa ne dade prodavat jedeka.
Beg Husrev-beg na noge skocio,
eto njega begu Ljubovicu.
A veli mu Gazi Husrev-beze:
"Beg Ljubovic, ako Boga znadeš,
što jedeke dade na telale?"
"Prepadoh se Gazi Husrev-beze:
ja ponesoh premalo dukata,
ne moze mi biti do Stambola."
A veli mu Gazi Husrev-beze:
"Za mnom podji, beze Ljubovicu!"
pa podjoše oba do cadora,
do cadora Gazi Husrev-bega.
Beg Husrev-beg haznadara viknu,
pa haznadar stade na nogama.
"Cuješ li me, Beco haznadaru,
donesi mi dva hurca dukata,
pa ih podaj begu Ljubovicu."
Kad to cuo Becir haznadare,
dade begu dva hurca dukata.
Beg Husrev-beg veli Ljubovicu,
"Cuješ mene, beze Ljubovicu,
na poklon ti jedan hurc dukata,
a drugo ti ja u zajam dajem."
Beze uze dva hurca dukata,
odnese ih do svoga cadora,
istrese ih u zelenu travu.
U svatove pustio telale,
ko god nema zutijeh dukata,
neka ide begu Ljubovicu,
on dijeli zute madzarije.
Zavikaše kiceni svatovi:
"Hvala tebi, beze Ljubovicu,
mi necemo pare ni dinara,
mi imamo zutijeh dukata,
da bidnemo s tobom tri godine,
ni jedan se necemo zaduzit,
nit' bezima obraz zapaliti."
Tu su svati zanocili bili.
Kada jutro oni docekaše,
Cauš vice, dabulhana tuce:
"Hazurola kiceni svatovi,
jer nam danas valja putovati!"
Otale se krenuše svatovi.
Kud god išli kita i svatovi,
kud god išli, do Stambola sišli.
Kad su bili do Stambola blizu,
opraviše haber Cuprilicu,
da mu kazu za kitne svatove,
a Cuprilic na noge skocio,
pa on ode caru na saraje,
pa uljeze caru u odaju:
"Cuješ mene, sultan-padišahu,
eto idu od Bosne svatovi,
tvoga lale paše sa Glasinca."
A car viknu Cuprilic-vezira:
"Dovedi mi pašu sa Glasinca,
uvedi ga meni u odaju."
Pa Cuprilic pašu nalazio,
uvede ga caru u odaju,
A veli mu sultan lakrdiju:
"Cuješ mene, paša sa Glasinca,
zar ti idu od Bosne svatovi?"
"Idu, care, u tvojemu zdravlju,
ujutro ce svati dolaziti."
Pita sultan pašu sa Glasinca:
"Jesi l' kadar svate docekati?"
"Jesam care, u tvojemu zdravlju."
Tada sultan veli Cuprilicu:
"Cuješ mene, Cuprilic-vezire,
ja cu uzet hiljadu svatova."
A veli mu Cuprilic-vezire:
"Uzmi care, ti dvije hiljade,
i uzeceš do dva bega mlada,
ja cu uzet pet stotina svata,
pet stotina nek' ide svatova,
neka idju timar-tefterdaru."
Pa mu opet vezir govorio:
"Sultan care, sunce ogrijano,
izidj' sutra na saraje stare,
da osejriš od Bosne svatove."
To rekoše pa se rastadoše.
Tu su tamnu noccu zanocili.
Kad ujutro zore docekaše,
car izadje na saraje stare.
Kad po jutru bila tri sahata,
al' eto ti od Bosne svatova.
Cara dvori trideset vezira,
al' tu nema Cuprilic-vezira.
Kada care ugleda svatove,
i pred njima Gazi Husrev-bega,
vas u srmi i u cistu zlatu,
pritisle ga careve celenke;
u turcina Gazi Husrev-bega,
niz prsi mu dragi kamenovi.
Kad je care bega ugledao,
pa on pita trideset vezira;
"Ko je ono prvi pred svatima?"
A veli mu trideset vezira:
"Tvoj je sestric, Gazi Husrev-beze,
što 'nakoga murtatina nemaš
; tvoju zemlju izdaje vlasima."
Pa je care opet upitao:
"Ko je ono drugi na djogatu?"
"Ono glavom beze Ljubovicu,
što 'nakoga dušmanina nemaš.
Što je, care, tvoje carevine,
tvoju zemlju kaurima daje."
Car ugleda Djerzelez Aliju,
vas u srmi i cistome zlatu,
Pa je opet care upitao:
"Ko je ono na konju doratu?"
"Ono, care, Dzerzelez Alija,
a Alija od Bosne daija."
Kada sultan ugleda svatove,
pa na svom je srcu pomislio:
"Vidi moga Cuprilic-vezira ,
odgovara od Bosne Bošnjake."
Pa u misli u kojoj bijaše,
dok odaji poletješe vrata,
i uljeze Cuprilic-vezire,
pred sultanom stade na nogama,
pa mu ode sultan govoriti:
"Lalo moja, Cuprilic-vezire,
sve mi hvališ od Bosne Bošnjake,
al' Bošnjaci jedni hijaneti,
izdaju mi zemlju kaurima."
Kad to cuo Cuprilic-vezire,
ljuto pisnu vezir u odaji,
pa sultanu poletio ruci.
Poljubi ga u skut i u ruku,
pa Cuprilic caru govoraše:
"Nemoj, care, slušati murtata,
ti onakvih ne imaš junaka."
Ondar sultan veli Cuprilicu:
"Cuješ mene, Cuprilic-vezire;
znaš li kad si meni govorio,
u Bošnjaka nigdje ništa nema,
dušeci im zelena travica,
a jastuci studeno kamenje."
A veli mu Cuprilic-vezire:
"Sve sam tebi ja to govorio."
A veli mu care od Stambola:
"Vidiš, lalo, Cuprilic vezire,
na svatima dobro odijelo,
na konjima rahti pozlaceni,
pa da skinu sa sebe haljine,
i sa konja rahte pozlacene,
da prodadu u našem Stambolu,
biše mogli po Stambola platit."
A veli mu Cuprilic-vezire:
"Oni štede svoje odijelo,
kad ih zovneš ti na tvoju vojsku,
obuku se prema dušmanima,
oni tebi obraz osvjetlaju."
Pa pogleda care sa pendzera,
car ugleda Dzerzelez Aliju,
i Alina široka dorata,
štono dorat pod Alijom radi:
sve mu skace nebu pod oblake,
a koji su najviši pendzeri
u Stambolu na gornjim bojevim',
sve iskace prema pendzerima.
Sve se kunu mlade Stambolije,
da je krilat dorat pod Alijom.
U Alije topuz u šakama,
baca topuz nebu pod oblake,
koliko ga u visinu hita,
ocima ga vidjeti ne mozeš.
On pod topuz podgoni dorata,
u gole ga docekuju ruke.
Vid' što radi dorat pod Alijom:
dorat lomi bijelu kaldrmu,
sve on lomi dzame na pendzerim.
Kada sultan osejri Aliju,
on govori Cuprilic-veziru:
"Ko je ono na konju doratu?"
Njemu kaze Cuprilic-vezire:
"Ono glavom Dzerzelez Alija,
što onak'og ne imaš junaka,
što je, care, tvoje carevine.
On ti zemlju cuva od kaura,
ne izdaje zemlje ni gradova."
Pa su caru suze udarile
od radosti u šikli odaji.
Car sa svoga srca pomislio:
"Šucur Bogu i današnjem danu,
kad ja imam onakih junaka!"
Car veziru opet progovara:
"Istina je što si mi kazao."
Pa opeta veziru besjedi:
"Hajde dolje pod konake sadji,
pa izadji pred demir-kapiju,
Bošnjacima stani na selamu."
Pa Cuprilic pred kapiju sadje,
pred kapijom stade na selamu.
Ugleda ga Gazi Husrev-beze,
pa govori begu Ljubovicu:
"Eno našeg Cuprilic-vezira,
pred kapijom stoji na selamu."
Kad to cuo beze Ljubovicu,
svatovima ode besjediti:
"Ne gledajte desno ni lijevo,
vece svaki nek' preda se gleda;
postid'te se ko djevojke mlade,
jera care gleda sa pendzera,
i gleda nas Cuprilic-vezire."
Oba bega konje odjahaše,
pa pješice došli do kapije
do Turcina Cuprilic-vezira,
pa mu bezi selam nazivali.
Cuprilic im ljepše prihvatio,
pa mu bezi poletješe ruci;
ne da vezir ruke poljubiti,
vec begove medju oci ljubi,
bezi njega u bijelu bradu.
Ljuto pišti Cuprilic-vezire:
"Blago meni i današnjem danu,
kad docekah u mojoj starosti,
da Bošnjaci do Stambola dodju!"
A što radi Cuprilic-vezire!
A sve vezir place pred kapijom,
i rasplaka cara na pendzeru.
Pa on vodi do dva bega mlada,
odvede ih caru u odaju.
Kod cara ih vezir ostavio,
pa se vezir pred kapiju vrati,
a zavika Djerzelez-Aliju:
"Uzm', Alija, pet stotina svata,
pa ti hajde timar-tefterdaru,
tefterdaru ocu djevojackom."
Pa on uze pet stotina svata,
odvede ih timar-tefterdaru.
Vezir uze pet stotina svata,
odvede ih do svoga konaka.
Dvije noci tude prenociše,
a murtati v'jece uciniše,
dobaviše Idris-Arapina,
pa veziri besjede Arapu:
"Uzmi vojske dvanaest hiljada,
pa ti hajde u polje stambolsko,
kud se ide ka Jedreni ravnoj.
Pošto budeš u dnu polja ravna,
tu ceš svoju vojsku zastaviti,
tu ceš sjutra svate docekati.
Posijeci do dva bega mlada,
i turcina Djerzelez-Aliju,
i pogubi pašu Šahin-pašu,
paša goni na tovare blago,
pa ceš njemu blago otimati."
Kad to cuo Idris-Arapine,
kako akšam pade na ledinu,
ode Arap iskupljati vojsku,
pa je Arap vojsku iskupio
i po noci ode iz Stambola.
Za to ne zna sultan u Stambolu
niti znade Cuprilic-vezire.
Arap zadje u polje stambolsko,
u dno polja vojsku sakupio.
Tu su oni noccu prenocili.
Kada svanu i ogrija sunce,
u Stambolu pukoše topovi,
spremaju se kiceni svatovi.
Cauš vice, dabulhana tuce:
"Hazurola, kita i svatovi,
da je hazur na konju djevojka,
tudji ljudi ne znamo im cudi,
daleko nam valja putovati!"
Hazur bili kiceni svatovi,
uzjahala na konja djevojka,
pa podjoše kiceni svatovi.
Nu turcina Djerzelez-Alije:
po djevojci sipa madzarije
na avliji timar-tefterdara.
Iz avlije curu izvedoše,
kroz sokake svati naljegoše,
sve jednako Djerzelez Alija
po djevojci sipa madzarije,
sve se cude mlade Stambolije.
Ispred dvora cara cestitoga
navedoše lijepu djevojku.
Pred kapijom oba bega stoje,
pred kapijom cara cestitoga,
te cekaju svate i djevojku.
A da vidiš Gazi Husrev-bega:
do Alije dotjera dorata,
pa Aliji beze govoraše:
"Da ti nije nestalo dukata?"
"Nije, beze, u tvojemu zdravlju!"
Otale se krenuše svatovi,
sve pucaju puške sokacima,
ne turaju u puške kuršuma.
Iz Stambola curu izvedoše.
Kad su bili poljem stambolskijem,
pa zavika Djerzelez Alija:
"Custe li me, kiceni svatovi,
kuršumima puške napunite,
pa nemojte njiha isturati!"
Idu svati poljem zelenijem.
Pod Alijom dorat pobjesnio,
pa Alija besjedi bezima:
"Cujete l' me, do dva bega mlada,
ja dorata trpjeti ne mogu,
cini mi se na doratu mome
bice danas kavge iznenada."
A veli mu paša sa Glasinca:
"Prodj's Alija besposlice 'nake."
U rijeci u kojoj bijahu,
u dno polja vojsku ugledali,
jeste vojska Idris-Arapina.
Pa kroz vojsku svati udariše,
a vojnicke puške zapucaše.
Tu pogibe nekol'ko svatova.
A da vidiš Djerzelez-Alije!
On u vojsku natjera dorata,
a za njime oba bega mlada,
a za njima kita i svatovi;
puška puca sa cetiri strane.
A da vidiš Djerzelez-Alije!
Arapovu vojsku rastjerao,
pa sva vojska bjezi u krajeve.
Pa da vidiš Djerzelez-Alije:
Arapina ziva uhvatio,
obje mu je ruke savezao,
obadva mu uha odrezao,
do begova dotjera Arapa,
pa zapita Djerzelez-Alija:
"Je li zdravo lijepa djevojka,
da nam nije cura poginula?"
A veli mu beze Ljubovicu:
"Zdravo nam je lijepa djevojka."
Pa bezima besjedi Alija:
"Cekajte me u polju stambolskom,
a ja idem do Stambola grada,
svezana cu Arapa goniti,
i dacu ga Cuprilic-veziru.
Custe li me do dva bega mlada:
kada gore do Stambola dodjem,
necu moga odjahat dorata."
Pa Alija potjera Arapa,
pa pred sobom goni Arapina,
i pod njime ata cetvrtaka,
pa po jednom udaro Alija
sa kandzijom ata pod Arapom,
a po dvaput on šiba Arapa.
Stoji tutanj polja zelenoga,
dotjera ga do grada Stambola,
do saraja cara cestitoga,
u avliju utjera Arapa.
Ugleda ga Cuprlic-vezire,
pa od tala na noge skocio,
pa on dolje na avliju sadje,
pa Cuprilic Djerzeleza pita:
"O, Alija, što je tamo bilo?"
A veli mu Aljo sa dorata:
"Cuješ mene, Cuprilic-vezire,
ja sa tobom nemam kad govorit,
na polju su ostali svatovi,
baš na polju mene cekajuci,
a tebi ce Arap kazivati,
što je dolje pod Stambolom bilo."
Pa se vrati Djerzelez Alija
; vezir uze crnog Arapina,
izvede ga gore pred sultana.
Pita njega sultan iz Stambola:
"Cuješ mene, crni Arapine,
ko je tebi uši odrezao?"
"Odrezo ih Djerzelez Alija."
"Ko ti rece, crni Arapine
da docekaš od Bosne svatove?
Pravo kazi, ko je tebi reko.
Ako meni pravo iskazuješ,
ništa tebi uciniti necu."
"Mene tvoji spremiše veziri."
Svakoga mu po imenu kaze,
sve je care vezire skupio.
Za koga je Arap kazivao,
car vezire pod sablju turio.
Kad Djerzelez do svatova dodje,
pitaju ga kiceni svatovi:
"Otjera li crnog Arapina?"
"Otjero sam crnog Arapina
pa ga dadoh Cuprilic-veziru,
vec ja ne znam što j' od njega bilo."
Otlen ode kita i svatovi,
kud god išli na Glasinac sišli,
dovedoše lijepu djevojku,
ozeniše Hajdar-alajbega
milog sina paše sa Glasinca,
i l'jepu mu svadbu provedoše.