Bego, Ibrahim

Negdje daleko, ja ne znam gdje
ona se budi u plavim jutrima.
Po bijelom jastuku, kosa se prosula,
kao gorcina u mojim njedrima.

Negdje daleko ljubav postoji
koju je sudbima od mene sakrila.
Na tome jastuku ceznja progovori.
Progovori uzdah u mojim grudima.

I zalud ptice jutrom mi pjevaju.
Zalud mi vjetrovi balade šapcu.
Za tom daljinom, rasutim kosama,
svi moji svjetovi i nade placu.

Negdje daleko snove sam usnio.
Ljubih joj ruke k'o rosu sabahsku.
Disah blizinu, put duše njene
Gledah je prelijepu k'o sunce na zalasku.

Negdje daleko obalom snova,
ljubav zazvoni njenim korakom.
A pred njom more vrelih valova,
ustalasanih mojim uzdahom.

I zalud mirisi cvijeca i proljeca,
kazu da procice, da tek je sjena.
U mome srcu bol je sve veca,
kao i ljubav - mati njena.