Bego, Ibrahim


 

 

Da prešutim...

 

Da prešutim - mogao bih, ali ne znam kako ću.
Kako srce da obuzdam, strah me nijem ostaću!

Kad moja se duša sretna smije, pjeva, raduje,
Stvoritelju hvalu sklada, do neba poskakuje.

Sabahom se budi snena pod okriljem radosti
i sevdiše, egleniše o velikoj slabosti.

Pa doziva pomisao, na te - dušo duše moje
i usne ti vrele sanja, moje sreće perivoje.

Sonatu od snova poje, da te njome cjeliva,
kao jutro mavi zumbul kada rosom umiva.

Tebi mehkoj i zanosnoj, sazdanoj od svjetlosti
melecima divnim nalik po velikoj blagosti.

Pletem mis'o savršenstvu, cv'jetak vrli mirišem
ko grlice jedna drugu uzdahom te sevdišem.

U zlaćana praskozorja buđenje ti sneno slutim
i zaklinjem nebo plavo da se vedro ne pomuti.

Večerima da uz prozor tice pjesmu skladaju
dok po tebi moje misli prve rose padaju.

Miris blagi, bezimeni, pore nek ti ispuni
a sa neba zv'jezda sreće, nek se na te okruni.

Nek te prži svetom vatrom, moje zelje vreo plam
dok obzorja uma muti tvoje kose divan pram

Hrleći pod sreće skute - da prešutim, kako ću?
Kako srce da ugušim, strah me nijem ostaću!

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net