Vedranov pardon
|
|
Prohujao vjetar po tom kršu golom
i odnio miris sa procvalih ruža, ali kuda ne znam, pitam se sa bolom, jer mi osta sjena od čempresa duža. Gazim tuđu stazu jer moja me neće, ali tuđa bura ne može mi ništa dok mi kiša sipi, kvasi kolo sreće ja još pričam priče staroga ognjišta. Moji me ne htješe, preziru me drugi, a ja ko siroče krivim kamen ljuti, gledah sjenku svoju u šarenoj dugi, pa zar život može tako da nasluti. I dok Vedran vedri oblaci su gusti jer umorna duša još snage ima da se crna tmina na pleća spusti, pa ni tada neću dat' pardona njima. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |