Bašić, Mustafa Rešetljanin

Kraj jezera sjedim u rano svanuće,
slušam cvrkut ptica dok se budi zora,
pecam tužna srca daleko od kuće
razmišljam o sreći preko sedam mora.

Dok mjesecu blijedom ponestaje sjaja,
čini mi se nebo drukčije od moga,
uzdasi se nižu zbog mog zavičaja,
a sreća mi bježi upravo zbog toga.

Kosa mi se digla, rosom umivena,
pa ni sunce nema blagog milovanja,
ni mirisa cvijeća, ni ljubavi žena,
dokle će ta duša da o sreći sanja.

Tihi vjetrić piri u svitanje rano,
dal da jurim sreću il sam sebi preči,
tu je nebo plavo kukama vezano,
zato suza gorka ne može poteći.

Vidim svoju sjenu nad uvelom travom,
a srce se puni kamenjem što prži,
dok mi tuđe ptice cvrkuću nad glavom,
o da li će duša bolna da izdrži.