Bašić, Mustafa Rešetljanin

O pjesme moje ruhom okićene
zlatno ruho nema ko da nosi,
a ja krpe davno iznosane,
pa vas suza neprestano rosi.

Svaka strofa vezom izvezena,
a iz veza zumbuli mirišu,
duh moj pravi nema sad imena,
bolne ruke uspomene pišu.

O pjesme moje svilom zavijene,
ne puštajte svoje zlatne suze,
već živite kad nestane mene,
jer vam duša moje vrijeme uze.

Svo podneblje crno ali gusto,
razvedri ga, nagorkinjo vilo,
odavno bih nesrećan posustao
da mi nije pjesme moje bilo.

O pjesme moje rođene iz snova,
sirotice što sad sa mnom pate,
mučnom rukom ispisana slova
možda jednom u život me vrate.

U meni se sreća uznemiri
pa vašim se duhom ja ne kitih,
ali iz vas prava duša viri
nemojte me ni vi sad žaliti.

O pjesme moje djelić ste mi duše
da vas dignem pade nada svaka,
bar ne dajte da se snovi sruše -
ja sam otac vječitoga mraka.