Bašić, Mustafa Rešetljanin

Izgubljen u tami pod krošnjom klena,
zbunio me cvrkut šarenih ptica,
naokolo gledam, misao izgubljena,
pa zvijezde brojim ozarena lica.

Ne razumijem ptice šta mi reći hoće,
al' veselje uvijek među njima vlada,
znam da na me gledaju, kao na siroče,
a ne znaju šta je izgubljena nada.

Možda bi mi krila potrebna bila
dok veseli cvrkut sve se više širi,
on razbija tugu što se na me svila,
još snagu mi daju šareni leptiri.

Putujem u prazno, ispod krošnje klena
i negdje bih stig'o još za bijela dana,
ali kasno sada, klecaju koljena,
a lijeka nema za hiljadu rana.

Vidim gnijezda prave i sa pjesmom rade
te grančice suhe dugo će da traju,
ali njima zlatno sunašce ne pade,
a za bol i tugu nikada ne znaju.

Za vječnu je kuću tu baš moje mjesto,
tu bi snage našla ucviljena duša
da vesela pjesma mene budi često
i da tajni cvrkut srce moje sluša.

I zeleno lišće trajalo bi dugo,
razum bi mi doš'o da im pjesmu shvatim,
a srcem da želim, šta bih mog'o drugo,
već da ovom svijetu srećniji se vratim.