Bašagić, Safvet-beg

Jedan narod može izgubiti moć i gospodstvo; slava njegova oružja može isplaviti, bajrak pod kojim je vojevao može postati plijenom neprijatelja, njegova prava i pravice mogu se pretvoriti u mrtva slova - kratko rečeno: jedan narod može doživiti pravi politički, socialni i ekonomski fiasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto, što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tome carstvu ni sila, ni slučaj, dapače ni zub vremena ne može pomrčati umne stečevine naroda, koje je privrijedio, kad je pobijedio barbarstvo i neznanje. Taj triumf ostaje na vjeke, jer je on amanet budućih naraštaja i vremena.

Na stotine - na hiljade godina prohujalo je preko postojbina starih azijatskih naroda, koji su slavno bili i prošli, pa ipak se sve do sada sačuvalo iza njih dosta literarnih i umjetničkih spomenika, koji nam pripovijedaju o borbi izmegju svijetla i tmine, o triumfima kulture nad barvarstvom. Iz tih spomena mi proučavamo vjere, zakone, običaje i mišljenja o čovjeku i svijetu, o barvarstvu i kulturi, o prosvjeti i neznanju. Svaki narod, koji je jednom izvojštio pobjedu nad tminom i ostavio iza sebe umnih stečevina na polju kulture, zadužio je druge prosvijećene narode, da mu sačuvaju uspomenu za sva vremena u kulturnoj povijesti čovječanstva.

I naš mali narod, ako nije prije hiljade, jest prije par stotina godina preživio jednu epohu, koju slobodno smijemo nazvati preporodom, jer je istočnu prosvjetu objeručke prigrlio i zaigrao dostojnu ulogu megju narodima ogromne turske carevine. To je trajalo samo jedan vijek, ali je ipak taj vijek u historiji umnog razvića Bošnjaka i Hercegovaca najsjajniji vijek. Što je to trajalo samo jedan vijek, krivi su nenaravni uslovi za daljnji razvoj i političke prilike u državi, koje su naše pregje kasnije bacile u duševnu letargiju, da čekaju dva vijeka, dok kucne čas, kad će se moći pod naravnim uslovima razvijati, naime: na svome, a ne na tugjem jeziku udešavajući svoj umni rad prama savremenom napretku i narodnom duhu. Onda ih vlastiti narod nije razumio, jer su izražavali svoje misli i pisali svoja djela u arapskom, turskom ili perzijskom jeziku, a za ono, što masa ne razumije, ne može se jedan narod zagrijati. Onda su ih razumili spomenuti narodi i odabrana kasta: inteligencija - ulema u vlastitom narodu, a to nije dovoljno za trajni duševni razvitak. Naši pioniri na polju istočne prosvjete imali su u svome naraštaju i u dva-tri naredna naraštaja dosta prijatelja i obožavatelja i u domovini, ali tih je s vremenom malo po malo nestajalo, dok ih nije sasma nestalo polovicom XVII. vijeka. U stoljetnoj borbi s vanjskim i nutarnjim neprijateljem umorni bosansko-hercegovački musliman zaboravio je na svoje slavne djedove, koji su mu u svoje vrijeme, pronijeli ime po islamskom svijetu sa učenim i pjesničkim djelima.

Tako bi po nama nestalo djela i imena negdašnjih naših radenika na polju istočne prosvjete, da ih drugi islamski narodi nijesu sačuvali barem djelomično sve do danas. Imena su s biografijama zabilježena u njihove povijesti literatura, a djela u brojnim prepisima sačuvana po javnim i privatnim bibliotekama. Sada je pako dužnost mlagjeg islamskog naraštaja u Bosni i Hercegovini, da ta dična imena dalje predaje, da ta dragocjena djela dalje čuva, kao amanete i - gledajući na stari ponos - posegne za istočnom i zapadnom knjigom, pa prama duhu svoga naroda iz oboga stvori nešto novo, jer on stojeći na granici Može da goji, Može da spoji Istok i zapad, pjesmu i um!

Prve lastavice iz naših krajeva, koje se javljaju na polju istočne prosvjete jesu Mahmud paša (Adni), Abdulkerim i Ajas. Njih trojica po starini stoje na čelu svima piscima i pjesnicima iz naših krajeva.

Mahmud paši se dive svi savremeni književnici i učenjaci po širokom turskom carstvu kao učenom veziru, meceni, državniku, vojskovogji i t. d., dok Abdulkerim u isto vrijeme kao ozbiljni profesor i carigradski muftija drži predavanja o istočnim znanostima i šeriatskom pravu pred stotinama slušatelja, skromni šejh Ajas kao učitelj Mehmedu II. El-Fatihu tumači arapske znanosti i razvija mu mističnu filozofiju, koja ostavlja jasne tragove na životu tadanjega prijestolonašljednika, a kasnije zagonetnog sultana. Budući su sva trojica na jednoj samarici došli u Edrenu kao ratni plijen, grehota bi bilo zastaviti ih, a još više bi se čovjek ogrješio, koji bi ih ispustio, kad piše o Bošnjacima i Hercegovcima, što su se istaknuli na polju istočne knjige, jer sva trojica zauzimaju odlično mjesto megju turskim književnicima i pjesnicima.

Kad su iza kosovske bitke (1389.) turskoj bili na udarcu ostale naše zemlje, često su se zalijetale akindžije u naše krajeve i sa sobom vodile mnogo naroda preko granice. U takovoj jednoj ekspediciji zasužnjena su tri dječaka i dovedena u Edrenu, tadanju prijestolnicu osmanskih careva. Jedan megju njima zvao se Abogović, koji je kao muslim dobio ime Mahmud; od ostale dvojice jednom su dali ime Ajas, a drugome Abdulkerim.

Kao što svima vezirima iz naših krajeva stoji na čelu Mahmud paša Abogović, isto tako stoji na čelu i svima našim pionirima na polju istočne književnosti pod pseudoimenom Adni (Edenski). Ta veličanstvena pojava u vrijeme misterioznog sultana stekla je megju savremenicima toliko obožavatelja, koji su je u dušu uklesali svome mlagjem naraštaju kao dragocjenu uspomenu, da je i on preda na amanet svome potomstvu, koje će oko nje saviti cijeli ciklus priča kao o kakovoj mitološkoj personifikaciji znanosti, pravednosti i drugih vrlina.

To čudo XV. vijeka ugledalo je sunce pod našim nebom negdje početkom istoga vijeka. Što neki hoće da je "materno genere Trybalbus, paterno Gra ecus" - to je puko naklapanje, koje se osniva samo na jednoj uzgrednoj bilješci, koju je zabilježio grčki historičar Chalcondilas¹ . Koliko historijske istine imade u toj bilješci, vidi se u istom djelu, gdje se pripovijeda, da je katoličkoj propagandi protivna stranka izabrala Mihaela brata Mahmud pašina za vogju: Verum Tryballi confluebant ad Mahmetis fratrem Mihaelem, qui apud Tryballorum principem egerat".²

Poznato nam je od prije, da je pred nasiljem bosanskog kralja Tome iselilo mnogo bogumila u susjedne zemlje i da ih se lijep broj sklonio pod zaštitu despotovu (1450). Po smrti despota Lazara na segedinskom saboru (1458.) ugarski kralj Matija Korvin imenovao je Stjepana Tomina srpskim despotom, koji se kasnije oženio Lazarevom kćeri Jelačom i tako raširio bosansko kraljevstvo sve do Smedereva i Morave. Katolička revnost despota Stjepana pripovijedala se na daleko, a čini se, da se u tome s njime natjecala njegova punica i udovica Lazareva Jelena, koja je napokon kao leno darovala Srbiju papinskoj stolici.³

Tada je po turskim historicima Ašikpaša-zade i Nešriji bio Mahmud pašin brat povjerenik bosanskog dvora u aferi Smedereva.⁴

Megju braćom su se vodili pregovori o primanju i predaji grada i o reviziji ugovora izmegju sultana i bosanskog kralja. Napokon su se obje stranke osvjedočile o valjanosti ugovora.⁵ To je bilo godinu dana prije pada Smedereva pod tursko gospodstvo naime: kad ga je prvi put Mahmud paša obsjeo i napustio obsadu. Mahmud pašin brat Mihajlo Abogović ostao je namjesnik u Smederevu.

Kada je Jelena učinila spomenuti poklon, srpski boljari i bogumilski bjegunci nezadovoljni s tijem, dignuli su ustanak i izabrali za vogju kneza Mihajla, Mahmud pašina brata, preko koga su mislili dobiti pomoć od Turaka i Bošnjaka, da protjeraju Jelenu i razoružaju njezine pristaše.

Turska zaposlena na Istoku nije se mogla odazvati ustašama. Megjutijem je Jelena prevarila kneza Mihajla, uhvatila ga na vjeri i kao sužnja opremila u Ugarsku. Naredne godine 1459. nalazimo Mahmud pašu u Srbiji, gdje sveti brata, osvaja despotovinu i progoni fanatičnu Jelenu.

Mahmud paša je kako bilježe turska vrela rodom Hrvat,⁶ a mi znamo već od prije, da Bošnjake stari turski povjesničari pribrajaju rodu Hrvata.

Na slijedećoj strani opet se osvrće pa veli:

"A pleme Hrvata, koje se nastanilo oko rijeke Bosne prozvalo se po toj rijeci. Ogledalo njihova značaja odrazuje se u veseloj im naravi. Po Bosni dobili su ime i došli na glas po tekućoj rijeci. Duša im je čista, a lik svijetao. Većinom su lijepa stasa i dobra srca. Njihova vanjština i nutarnjost uspravnosti (pravednosti), otvorena lica i kršni momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi ponositosti, a ozbiljni naučenjaci kao umni i promišljeni ljudi. Uzrok je to, da je Bog - neka je uzvišen i slavljen! - u osmanlijskom carstvu podigno vrijednost ovome slavnom narodu sa službom i dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao njihov visoki rast i velikodušnost, što se megju njima rijetko nalazi nasilnika. Oni pako, koji su došli do visokih položaja (u državi) većinom se odlikuju veledušjem, to jest: čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u ratu i na mejdanu, a u društvu i na veselju prijazni. Obično su prostodušni, dobroćudni i ljubezni. Osobito se odlikuje ovo preuzvišeno pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom.

Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici, dobrotom i pobožnosti, kao age i sandžaci obrazovanošću i vrlinom, a kao veliki veziri u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih narodni prvaci hvale i odlični državnici slave."

Tijem riječima ne treba komentara; veliki turski historičar Aali⁷ (umro 1008.-1599.) govoreći o narodima, s kojima su Turci došli u dodir u poglavlju tumači, kome je rodu pripadao Mahmud paša i svi naši velikani u turskoj povjesnici.

Kad se to uzme u obzir, pa onda da je Mahmud pašin brat namjesnik bosanskog dvora u Smederevu i povjerenik bosanskog kralja kod revizije ugovora i vogja ustaša proti katoličkoj Jeleni i napokon ponašanje samog Mahmud paše prama bogumilima prije i poslije pada bosanske kraljevine, koje je dočekivao s najvišom susretljivošću i zagovarao njihove interese kod sultana i napokon njegovo odlično postupanje sa zadnjim bosanskim kraljem, sve nam to svjedoči, da Abagovići nijesu Grci, nego lišće sa naše gore.

Kada i kojom je zgodom Mahmud paša s Ajasom i Abdulkerimom zapao u tursko sužanjstvo ne zna se, nu da su sva trojica došli u vlast nekog an alfabeta Mehmed age, koji se često spominje megju časnicima sultana Murada II. (824.- 855.), znamo iz vrela. Hammer kaže, da je Mahmud paša zarobljen "als Knabe auf dem Vege von Novobrdo nach Semendra geraubt", a ne navodi vrela odakle je uzeo tu vijest. I to je jedan dokaz, da Mahmud paša nije Grk, nego južni Slaven, jer je zasužnjen u zemlji, gdje iza X. vijeka nijesu Grci obitavali.

(Nastaviće se).

Safvetbeg Bašagić, Sarajevo.

Tri naša prva pionira na polju istočne književnosti; Adni, Abdulkerim i Ajas

Sve su to ishitrene pjesme dvorskih povjesničara, koji žele, da operu sultana od toga prljavoga čina. Prevelika slava jednoga državnika izaziva obično zavist u slavičnom vladaru, koja malo po malo prelazi u antipatiju, dok se s vremenom ne razvije, i prinuka samosilnika, da se liši velikana, koji svojom veličinom u kraj potiskuje njegovu carsku slavu. To potvrgjuje povijest, koja konstatira činjenice, a povod ušljed koga su nastale te činjenice, ostaje zagonetka za sva vremena. Megju redcima savremenih pisaca imade drugih motiva ponašanju El-Mensura prama Ebu Muslimu⁸ postupku Harun-el-Rešida prama Bermegijama⁹ , odnošaju Melik Šaha prama Nizamul-Mulku¹⁰ , osim onih, što ih predaju njihovi dvorjanici i ministri, koji nastoje jedan mračni karakter prikazati u ružičastom svijetlu i tako pred potomstvom učiniti neodgovornim svoga misterioznog idola za prljave zločine i opravdati osobni kult.

I Fatihov postupak s Mahmud pašom ostao je "Bermegijska priča" u turskoj povjesnici.¹¹

Motivi, koji se obično navode kao uzrok njegove pogibije, neznatni su; jer jedan vladar - kakav bio da bio - neće radi takove malenkosti pogubiti od rane mladosti nerazdruživog druga i svoga najumnijeg državnika i vojskovogju.

Evo šta o njemu Hammer veli: "Mahmud ist der erste wahrhaft grosse Wesir des osmanischen Reiches, welcher von seiner Liebe zu den Wissenschaften und nutzlichen Einrichtungen des Friedens bleibende Denkmale hinterlies, deren einige sich bis auf den heutigen Tag schon ins vierte Jahrhundert erhalten haben.¹² Solche sind die nach seinem Namen genannten Moscheen und Bader zu Konstantinopel und Sofia, die Sammlung seiner Briefe an Mir Alischir".¹³

Taj sud nadopunjuje Latifi ovako: Kao što on (Adnija), rijetko je došao u osmanskom carstvu pravedniji, Asafu sličniji i plemenitiji vezir. Može biti u darovitosti, pravednosti, duhovitosti i oštroumnosti po mnijenju historika nije njemu ravan zasjeo na stolicu velikih vezira. Mogao je sve čitati i razumiti; osim toga u više grana znanosti domogao se stručnog znanja. Pošto je u javnosti vazda stajao na strani pravde, sultan mu je bio povjerio sve državne poslove; na način divana spjevanih pjesama i pjesničkih stihova ostalo je iza njega dosta lijep broj.¹⁴

Dakle Adni je osim zbirke pisama na Mir Ališira ostavio i pjesama iza sebe i tako na istočnom Parnasu sagradio spomenik.

Lijepi su mu stihovi:

Smiluj se na moju suzu
Ne goni je s vrata sada
Ta ona je ljudsko čedo
Što s očinjeg vida pada.¹⁵

Kada gledam amber-soluf
Što se po tvom gjulu svija,
Mislim, da se, što misk sipa,
Po cvijeću plaza zmija.

Osim pisama i pjesama Mahmud paša je ostavio još jednu učenu disertaciju, a to je: ???risaleielkible??? koja se sastoji iz predgovora i rasprave: šta je kibla i kako da se pravo odredi u nepoznatom kraju.¹⁶

Koliko su savremeni pjesnici i učenjaci cijenili Mahmud pašu, svjedoči nam slijedeća bilješka: Glasoviti pjesnik i učenjak Mevlana Kemal poslije smrti Mahmud pašine povukao se u kraj izabravši za prebivalište Mahmud pašin zaselak Chaskoj, gdje je obragjujući njive i vrtove neprestano citirao naredni distihon:

(Kemal još nije prestao razmišljati o tvojoj prozi i poeziji. -
Njemu se još čini da su vremena Mahmud pašine slave).

Nu svakako najljepši spomenik njegove veličine jest "tarich" (chronogram) uklesan više vrata njegova mauzoleja u Carigradu, koji mu je spjevao i uklesao spomenuti Kemal. Po mom skromnom mišljenju to je jedan od najklasičnijih kronograma, a glasi:

(Nastaviće se).

Safvetbeg Bašagić, Sarajevo.

Tri naša prva pionira na polju istočne književnosti; Adni, Abdulkerim i Ajas.

(Svršetak.)

Kako smo čuli, Abagovića je sudbina podigla iznad običnog i mirnog života; on se izvio visoko i dopro do sfera takozvane - zemne sreće, gdje su poletni duhovi lebdili izmegju časti i propasti - izmegju biti i ne biti. Odatle se gleda ponosno na niži svijet, koji misli, da se samo u višim dvorskim krugovima živi sretno i blaženo. Običnu čovjeku imponira moć i bogatstvo, a nikada mu ni na um ne pane, da razmisli: s kakovom je pogibli to sve skopčano bilo u ona burna vremena. Kako je jeftin život jednog zaslužnog vojskovogje i državnika - kako se s njim sudbina igra slijepog miša, dobar je primjer veličanstven život i žalosna smrt Mahmut paše Abagovića.

Drugu dvojicu njegovih drugova sreća je dovela u hram znanosti, a ne u dvorske krugove. Njihov je život jednostavan, ali mnogo blaženiji nego li život njihova druga, koji je dva decenija bio strah i trepet na granici Istoka i Zapada i ujedno ponos i dika istočne znanosti i pjesme.

Iza pripravnih nauka, koje su s Abagovićem primili u kući svoga dobrotvora, obojica su se posvetili višim naukama, Abdulkerim je "slušao glasovite učenjake Dosiju i Adžem Sinana, koji su u to vrijeme slovili na Istoku kao kapaciteti islamske pravne znanosti. Po svršetku nauka posvetio se ulemanskom staležu i počeo držati javna predavanja na nekoj medresi u Edreni. Iza pada Carigrada (1453.) imenovan je prvim profesorom na jednoj od tri velike medrese (akademije) sa stotinu akčeta (jaspri) dnevnice.¹⁷

Tu se istaknuo kao vrstan učitelj, predajući više nauke pred brojnim slušateljima. Osobito je došao na glas radi dubokog poznavanja islamske pravne znanosti i šeriata, što ga je podiglo 1468. na stolicu kaziaskera¹⁸ , gdje se održao nekoliko godina svjesno vršeći tešku zadaću najvišeg sudije u državi. Za tijem je postao carigradski muftija, koju je čast na vlastitu želju obnašao u Edreni, gdje je i umro 979. (1475.) poštovan od cara, vezira i narfida.¹⁹

U "Šekaiku" imade odulja pripovijetka o ljubavi Adninoj prema Abdulkerimu. Tu se veli kako je Mahmut pašu Abdulkerim odvratio od pijančarenja i na taj način probudio u njemu ljubav i zahvalnost prama sebi kao prama spasitelju na obadva svijeta.

U "Hadaikuš-Šekaiku" stoji, da je jednom došlo na tapet jedno šeriatsko pitanje, koje nije mogla riješiti sva savremena ulema. Na to je sultan naredio, da se upita Abdulkerim, koji ga je s mjesta riješio na veoma veliko zadovoljstvo sultana i učenog svijeta.²⁰

Mevlana Abdulkerim, koliko mi je poznato, ostavio je iza sebe sina Abdulvehhaba, koji je poznat na turskom parnasu pod imenom Chajali i tri učena djela, na ime: tri chašije²¹ i to na "Telvih"²² na "Mutale-u"²³ i na "Keššaf"²⁴ . Od kolike su vrijednosti ta djela nije mi poznato, jer ih nijesam vidio, a ni šta čuo o njima. Sigurno ih je vrijeme strpalo u neku carigradsku biblioteku i pokrilo debelom prašinom.

Skromniji od obadva druga bio je Mevlana Ajas, koji je po ćudi i naravi naginjao više misticizmu nego li pravnim i profanim znanostima, što se vidi po izboru učitelja. Kad se dao na visoke nauke odabrao je - radi pobožnosti i skromnosti na daleko poznatog učenjaka - Ajaslogiju, koji je udaljen od svijetske buke u Brusi držao predavanja u Agras medresi. Od istoga profesora uzeo je "idžazet" i prešao sa kolegom Hadže-zade na predavanje glasovitom učenjaku i arapologu Chidr begu, pred kojim je absolvirao nauke.

U javnost je stupio kao učitelj mladog Mehmeda II. El-Fatiha, dok je bio prijestolonašljednik.²⁵ Upliv Ajasove nauke duboko zasijeca u javni i privatni život toga energičnoga i mračnog Alosmanovića. Fatih kao čovjek i vladar je zagonetna i misteriozna individualnost u povjesnici, za to ne možemo mnogo štošta razumiti iz njegova života i vladanja. Misli se da je prvu klicu misticizma u njegove grudi zasadio naš Ajas, koji se takogjer sasma bacio u naručje tesavvufa.

Skromnoj Ajasovoj ćudi nije prijao dvorski vazduh, a dvoru nije prijala njegova mistična filozofija, za to se napokon udaljio iz Edrene u Brusu i pridvorio kod šeihi Tadžuddina Bachšije, koji mu je dao "idžazetul-iršad"²⁶ . Za postojbinu odabrao je Brusu i tu je kao pobožni učenjak udaljen od svjetskog sjaja i raskoši proveo u "ibadetu" svoj asketski život, dok su njegova dva druga i zemljaka u Carigradu jedan kao veliki vezir, a drugi kao najviši sudija vedrili i oblačili po širokom turskom carstvu. U "Šekaiku" nalazi se slijedeća anekdota: Pripovijeda se da su Mahmud paša, Abdulkerim i Ajas došli na jednom konju iz kršćanske u tursku zemlju. Na jednoj strani te samarice bila su prva dvojica, a na drugoj sam Ajas. Kad su Mahmud paša i Abdulkerim bili na vrhuncu moći i slave, jednom prilikom u šali rekao im je Ajas: "Sjećate li se, kad smo bez išta putovali na samarici, da ste obadvojica bili na jednoj strani, a ja sam na drugoj. I onda sam na samarici bio jednak vama obojici, a sada sam obojici jednak u vrlinama.²⁷ Mahmud paša i Abdulkerim poštovali su Ajasa i odavali mu svakom prigodom čast kao odličnom smrtniku, koji se ne samo znanošću već i iskrenom pobožnošću visoko diže iznad ostalih sofija. Medždi nam bilježi jednu tradiciju od Ibni Sejjidi Ahmeda, koje se cijeli sadržaj kreće oko toga, da Ajas nije bio običan smrtnik već neko više biće. U njemu je to nazirala cijela okolina; za to nije nikakovo čudo, da su sa svih strana hrlili šehovi i ulema, da mu iskažu poštovanje i od njega uzmu "idžazetul-iršad".

Umro je negdje u početku vlade sultan Bajezida II. Mnogo je čitao i imao veliku volju pisati "chašije" (glose) na razne tekstove. Djela "Muchtesara" "Mutavvela"²⁸ , koja su se tada najviše predavala po medresama, očistio je od parsizama.²⁹ Osim toga je popravljao i komentirao od početka do kraja sve tekstove, koji su mu prošli u ruke. Kad ne bi imao druge knjige pri ruci, uzeo bi obragjeno djelo, pa ga na novo obradio. Tako se dogagjalo, da je na jedan te isti tekst pisao tri glose.³⁰ Na to Medždi veli:³¹

Čudnovata sudbina! Kad su naša tri mlada sužnja ostavila domovinu jašući na jednoj samarici - šta li su mislili o svojoj budućnosti? Kome bi moglo na um pasti, da svakoga od njih čeka jedno visoko zvanje u tugjem svijetu i s tijem zvanjem bogatstvo, moć, ugled, slava, kojom su napunili cijeli istok. Oni sami i svi, koji su ih vidjeli u krvavom čoporu akindžija, bili su više nego uvjereni, da će kroz cijeli život ostati prosti robovi bijesnog - Turčina, ni ne sluteći, da je providnost jednoga odredila za prvog državnika i vojskovogju, drugoga za najvišeg sudiju i muftiju, a trećega za velikog šeiha i učenjaka tada najmoćnije države na svijetu. Kad sreća kome ruku pruža, ne pita čiji je sin, nego ga vodi do odregjene mu granice u carstvu zemnih blagodati.

Slava prvim našim pionirima na polju istočne prosjete.